Učinite nas ponosnima

Dan nakon pobjede na Wembleyu bio je jedan od najljepših dana u životu svakog hrvatskog navijača. Posebno onih sretnika koji su taj dan mogli provesti u - Londonu. Trebalo je biti tamo da bi se osjetio šok koji smo im priredili. Ali i priznanje koje smo si zaradili. Dok su naše sandučiće zatrpavali e-mailovi pohvale i zahvale iz Rusije, Englezi su glasno patili. A mi uživali.

Kaznili smo ih za svu njihovu aroganciju, začepili njihova vječno licemjerna usta i natjerali ih da nas male i jadne, koji smo brojčano tu negdje s prve dvije zone londonske podzemne željeznice, počnu gledati s poštovanjem. David je pobijedio Golijata. Zaista jest, bez ikakvog pretjerivanja.

Dvije godine kasnije, isto mjesto, isti protivnici, ista okrugla lopta. Ali i puno toga drugačijeg. Ovog puta dolazimo s puno više poštovanja, priznanja, čak i strahopoštovanja iz engleskog tabora. Iako medijski obračun traje već neko vrijeme, iako će nas svaki dan pogoditi neka otrovna strelica nekog pozornosti željnog drugorazrednog trenera, novinara ili igrača, engleska arogancija ovog puta je puno krotkija, tiša i odmjerenija.

Da, vjeruju u sebe, imaju niz od sedam pobjeda i dobru atmosferu u momčadi. Da, imaju puno ozbiljnijeg trenera i gotovo sve najvažnije igrače na okupu spremne i motivirane. Da, žele pobjedu i neće birati sredstva da do nje dođu. Između ostalog i medijskom "rafalnom paljbom" kojom su često znali prestrašiti svoje goste i prije negoli su istrčali na ogromni i preskupi Wembley. Ali nas neće. Tvrda je naša koža.

Veneblesovim besmislenim brbljanjem o našem pretjeranom slavlju nakon pobjede na Wembleyu, medijskom hajkom na Eduarda, stalnim povezivanjem Bilića sa crvenim kartonom Blancu u polufinalu SP 1998. ili tragikomičnim novinarskim uratcima koji vrište "Hrvati su ludi" Englezi mogu samo dodatno napuniti baterije naših igrača, kojima ionako neće nedostajati motiva. A Englezi su jako dobro naučili što znači kad se "zajunimo".

Najveći golgeter kojeg je hrvatski nogomet dao nedavno je Englezima ispričao neke zanimljivosti o Hrvatima i hrvatskom mentalitetu. Davor Šuker rekao im je kako "nepoštovanje Hrvati znaju skupo naplatiti", bez obzira koliko je blještava scena na koju istrčavamo ili zvučan protivnik koji nam stoji nasuprot. I bez obzira kako nas dočekali na Wembleyu, Englezi ovog puta neće upasti u zamku da nas podcijene. A samo to vrijedi jedne male i slatke pobjede.

Medijska "oprema" sutrašnjeg okršaja je očekivana za svakog tko poznaje ciničnost, aroganciju i oštricu engleskog novinarskog pera. Njima nisu strane ni uvrede, ni pljuvanje, ni laži, ni najprizemnije moguće priče, a sve u službi "gospođe funte". Londonski tabloidi najgori su na svijetu, no ako mislite da je ovo što pišu o nama nešto posebno ili različito, onda očito niste držali u rukama te novine i u nekom drugom, "običnom" terminu.

Englezi su tu industriju i medijsku mašineriju odveli na rub zdrave pameti i s njima se bosti znači - biti izboden. Stoga je najgora opcija njihove medijske bljuvotine shvaćati ozbiljno. Zna to jako dobro i Slaven Bilić, ali i svi naši internacionalci koji žive na Otoku. Znaju to i momci koje priprema Fabio Capello.

Put nas je opet nakon nepune dvije godine vratio na "mjesto sreće". Biti najveći sportski rival zemlji koja vlada svijetom i diči se time kako je izmislila nogomet, nešto je što mora goditi egu svakoga ne samo zaljubljenika u nogomet, nego svakog čovjeka koji osjeća ponos zbog svoje hrvatske putovnice.

Pustimo Engleze da plešu svoj samodopadni ples, ali uz ritam kojeg će diktirati 11 Hrvata na travnjaku i još 10.000 njih na tribinama. Uživajmo svi zajedno u trenutku i dozvolimo "londonskoj delegaciji" da nas učini ponosnima. Bez obzira što u srijedu oko 23 sata pisalo na semaforu stadiona na sjeverozapadu Londona, Wembley će zauvijek ostati mjesto našeg ponosa i slave...