Utakmicu po utakmicu

Dvije po dvije godine, već više od desetljeća redaju se naša košarkaška razočaranja. Iako se iz Europskog prvenstva u Europsko prvenstvo stalno ponavljala priča kako je "došlo vrijeme da se košarka vrati tamo gdje joj je mjesto", sve što bismo dobili po završetku natjecanja je još malo razočaranja, još čašu gorčine.

Ovog puta reprezentativna vrsta u Španjolsku je otputovala nikad tiše, s nikad manjim bremenom očekivanja košarkaških uspjeha gladnog puka. Razlozi su objektivni, nije to najjača momčad koju Hrvatska može sastaviti, ali ima tu i ona doza rezignacije sročena u upit "zašto bi sad išta bilo drugačije?"

Momčad koju je okupio Jasmin Repeša ne obiluje zvijezdama niti igračima koji su vodeće figure vodećih europskih ili NBA momčadi. Ali kao i obično, najugledniji hrvatski košarkaški stručnjak nade polaže u "stroj", umjesto u pojedinca.

Što očekivati od hrvatske reprezentacije na ovom prvenstvu? Jedini logičan, iskren i pošten odgovor je - tko zna? Dolazili smo na prvenstva s puno uglednijim imenima pa smo završavali na dvoznamenkastom mjestu. Tko onda kaže da s ovakvom "radničkom" momčadi ne možemo očekivati puno više?

Sport je postao toliko nepredvidljiv da jedna drugorazredna Grčka može postati nogometni prvak Europe, a momčad s jednom igračinom i 11 sekundanata poput njemačke, može biti finalist Europskog prvenstva. Zašto ovog puta mi ne bismo bili ta Grčka? Zašto se ovog puta Europa ne bi klanjala "hrvatskoj momčadi s nešto talenta i puno rada"?

Dobro, zanosim se, priznajem da nikad nisam ravnodušan kad se radi o bilo kojoj hrvatskoj reprezentaciji, a napose košarkaškoj. Najmanje što im treba su imperativi, još manje da ih nazivamo favoritima protiv bilo koga.

Jedini ispravan put je - utakmicu po utakmicu. 40 po 40 minuta, ako treba i više, uz potpuni fokus samo na taj susret. Ne razmišljati ni o sutrašnjem protivniku, ni o plasmanu, ni o koš-razlici, ni o medaljama, ni Olimpijskim igrama. Samo dati sve od sebe svaki dan, u svakoj utakmici, u svakom trenutku.

Što god napravili nakon takvog pristupa, ne može biti loše. Što god se dogodilo nakon što znamo da su dali svoj maksimum i dosegnuli svoje limite, neće se smatrati neuspjehom. Ova reprezentacija uz sve manjkavosti ima i jednu prednost, koju mnogi prije njih nisu imali.

Rijetki vjeruju da mogu napraviti nešto veliko, još rjeđi to od njih očekuju. No, ima i nas koji mislimo drugačije.