Vratari - buđenje!

Nitko tko poznaje iskonsku hrvatsku želju da se "svidimo svima" i vrhunske organizacijsko-improvizacijske osobine koje smo oduvijek imali - nije sumnjao. Bit će ovo najbolje Svjetsko rukometno prvenstvo u povijesti. Nijemci su prije dvije godine imali sve osim srdačnosti i želje za dokazivanjem. Mi imamo i to.

Dobro, o organizaciji ćemo imati vremena pričati i pisati u tjednima i mjesecima ispred nas, trenutno je ipa najvažnije pitanje hoćemo li sve uloženo u ovo SP, osim dugoročno - isplatiti i na kratke staze. Medaljom, pa makar i zlatnom.

Zasad je teško govoriti o realnom stanju kvalitete igre naše reprezentacije, jer smo dosad osim Koreje, imali tek dva "raspucavanja" koja su više služila za zabavljanje dobro popunjene Spaladium Arene, nego kao velika korist našoj momčadi. Ipak, iščupana pobjeda protiv Korejaca na startu još je jednom pokazala kakav pobjednički mentalitet imaju naši rukometaši. Trebat će, jer sve što slijedi bit će dijametralno suprotno od Kuvajta i Kube.

U prva tri ispita prvo naše ime je rastrčani, raspoloženi i precizni Ivan Čupić. Kako je netko duhovito primjetio, "Čupko" je bolji s 9 prstiju nego od velike većine svjetskih desnih krila s 10. Na nesreću koja mu se dogodila prošlog ljeta danas podsjeća samo zavoj na njegovoj lijevoj ruci, a dojam i igre koje pruža daju nedvosmislenu istinu - Ivan Čupić danas je bolji igrač nego ikada. Spominje li više itko kako nam nedostaje Mirza Džomba? Čupić je na najboljem putu postati najbolje desno krilo na svijetu. Ne zaboravite da čovjek još nije napunio 23 godine.

Prema viđenom u prva tri kola, vjerojatno nećemo žaliti ni za Ljubom Vukićem, jer je 29-godišnji debitant Mateo Hrvatin sve ugodno iznenadio hrabrošću i efikasnošću. A Goran Šprem uvijek je spreman ušpricati dodatnu količinu energije na lijevom krilu.

Najviše prijepora izazvala je Červarova odluka da ne pozove Dragu Vukovića. Složit ću se s idejom da je za "Vuka" bilo mjesta i da je zaslužio biti na završnoj listi makar za pripreme u Splitu. S njim bi reprezentacija dobila dodatnu širinu i neke opcije koje nitko od pričuvnih igrača ne može ponuditi. No opet - Červar i Goluža znaju zašto su ga otpisali i zasad nema razloga da im se ne vjeruje.

Uz Balića kojeg su već počela živcirati stalna propitkivanja o njegovom zdravstvenom stanju, u narednim ispitima trebat ćemo i puno boljeg i odlučnijeg Peru Metličića, posebno u napadačkim akcijama. Pero je možda i planirano "prespavao" Kuvajćane i Kubance, no završne minute protiv Južne Koreje govore da će kapetan biti pravi kad to bude najviše trebalo.

Za kraj bih volio malo "prozvati" naše vratare. Venio Losert i Mirko Alilović tek su protiv Kube dali svoj značajniji doprinos našoj pobjedi, a u prve dvije utakmice na vratima je s obzirom na njihov učinak - mogao stajati i Lino Červar. Naši vratari već neko nas vrijeme nisu oduševili, iako su imali dobrih, čak i vrlo dobrih izdanja. Ali već nekoliko natjecanja čekamo da netko od naših vratara "poludi", da dobije neku veliku utakmicu, kao što je u ponedjeljak primjerice malo poznati 22-godišnji Šveđanin Johan Sjöstrand izludio Španjolce i s 21 obranom praktično sam donio veliku pobjedu svojoj momčadi.

Losert i Alilović su odlični vratari, ali nije slučajno da su najveći favoriti svih natjecanja u zadnjem desetljeću reprezentacije koje na svojim vratima imaju i najbolje svjetske vratare. Na svojoj smo koži osjetili što znači kad Thierry Omeyer ili Kasper Hvidt "spuste roletu" i frustriraju protivničke igrače koji ih iz napada u napad zbog toga i sve više respektiraju. Losert i Alilović dosad su ponudili tek bljeskove svoje kvalitete, no za medalju na ovom Svjetskom prvenstvu trebat će nam u puno boljem i inspiriranijem izdanju.

Nema tog parametra u rukometu koji može više i jače podignuti momčad i ubrizgati joj takvu adrenalinsku injekciju, kakvu mogu velike vratarske obrane. Alilović je u 24. godini i daleko je još od svojih najboljih vratarskih godina (španjolski tandem Barrufet - Hombrados zajedno ima 76 godina) jer mu za ulazak u "elitnu ligu" nedostaje iskustvo koje dolazi s godinama. No, od Venija Loserta se može i mora očekivati više, jer je s 33 godine ušao u najbolju fazu karijere svakog rukometnog vratara.

Nekako potiho, ispod glasa, hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji se već neko vrijeme u rukometnim krugovima kao najveći minus spočitava skroman doprinos vratara. Ne njihova kvaliteta - nego doprinos. Stoga - nema boljeg trenutka i motiva da Venio Losert i Mirko Alilović uključe budilicu i pokažu da spadaju u samu svjetsku vratarsku kremu.