Vuk sit, a ovce se množe?

Na Europskom prvenstvu 2016. sudjelovat će 24 nogometne reprezentacije. Nikad više sudionika znači i nikad lakši put na Euro za sve 53 reprezentacije koje čine europsku federaciju. Ili je ovakvo razmišljanje ipak samo iluzija? Što nam zapravo donosi, a što odnosi proširenje Eura?

Trenutno nam zapravo ne donosi ništa, jer UEFA osim broja sudionika završnog turnira, nije objavila i puno važniji dio - format kvalifikacija. O njemu u potpunosti ovisi konačna ocjena ove "povijesne odluke". Tek će se objavom formata kvalifikacija moći u pravom svjetlu sagledati ova odluka i tek će se tada vidjeti je li ona zaista uperena k jačanju entuzijazma i energije kod "manjih" reprezentacija i saveza ili je u potpunosti osmišljena kako bi se podišlo interesima bogatih europskih klubova/industrija.

Klupski čelnici, naime, došli su do "genijalne" ideje kako bi reprezentacije u kvalifikacijama za velika natjecanja trebale odigrati tek po dvije utakmice kup-sistemom. To bi za njih bilo idealno, jer bi mogli nastaviti "mlaćenje love" bez da njihove udarne proizvođače umaraju "dosadne i iritantne" reprezentativne obveze. Međutim, "tvornica novca" je i UEFA, a njezini čelnici jako dobro znaju da bez utakmica i velikih zvijezda nema ni uzbuđenja/zabave/prihoda. Zato treba vjerovati da će UEFA pokušati zadržati što zanimljivijim kvalifikacijski ciklus između dva natjecanja, koji nije ništa manje uzbudljiv i isplativ negoli skupine Lige prvaka.

Ako UEFA kvalifikacijski ciklus osmisli po sustavu primjerice 8 skupina po 6 ili 7 reprezentacija, od kojih će dvije prvoplasirane i još 6 ili 7 trećeplasiranih (ovisno o tomu hoće li domaćina biti dva ili jedan) ići na završni turnir, onda priča o proširenju Eura na 24 sudionika može dobiti pozitivnu ocjenu.

U tom slučaju zadržala bi se draž kvalifikacija, čak bi se i pojačala zanimljivost jer bi se praktično sve reprezentacije u skupini mogle boriti za jedno od prva tri mjesta i ostvarivanje svog sna. Svaka bi utakmica bila napeta jer bi svi bodovi bili važni, ali opet bi najjače reprezentacije imale pravo na poneki kiks i eventualno odmaranje nekih najvažnijih igrača. Sve bi reprezentacije zadržale mogućnost punjenja svojih domaćih stadiona, a navijači bi imali prigodu gledati svoje ljubimce i uživo, a ne samo preko TV-a na velikim natjecanjima.

Treba imati na umu i činjenicu da će se kvalifikacije za EP odigravati u četverogodišnjim ciklusima, a da će između i dalje biti kvalifikacije za SP, koje će i dalje biti vrlo teške i striktne prema Europljanima. To je dodatni razlog za vjeru kako UEFA neće ići u ekstrem i potpuno "srezati" kvalifikacije za EP.

Povećanjem broja sudionika EP razvodnila bi se kvaliteta u početnoj fazi Eura, no kvalitativna razlika među reprezentacijama u Europi ionako je sve manja. Iako i dalje postoje reprezentacije poput Njemačke, Italije, Španjolske, Nizozemske ili Hrvatske koje su majstori kvalifikacija i čija kvaliteta na kraju uvijek ispliva, iznenađenja je sve više, kao i teških utakmica diljem Europe. Iako bi se izgubila draž koju prati dojam kako je u završnici zaista samo vrhunska europska elita, proširenjem bi se dao dodatni entuzijazam reprezentacijama koje su dosad ostajale pred vratima velikih natjecanja.

Što proširenje donosi nama? Iako smo dosad i više nego uspješno plovili kvalifikacijskim morima i plasirali se na čak 7 od 8 velikih natjecanja, treba omirisati realnost i prihvatiti činjenicu da koliko god puta sudjelovali na velikim natjecanjima, nikad nećemo imati status koji imaju reprezentacije zemalja Liga petice. Ni kod sudaca, ni kod delegata, ni kod Uefinih tijela. I da se i nama lako može dogoditi da nas u nekim narednim kvalifikacijama izbaci neka sudačka ili igračka pogreška ili kazna praznog stadiona koja nam prijeti zbog navijačkih ispada.

Iako nam iz današnje perspektive kvalifikacije ne izgledaju opasno jer smo ih navikli prolaziti, prisjetimo se ipak koliko smo puta "visili o koncu" i na velika natjecanja prolazili jednim sretnim pogotkom, jednom obranom vratara, jednim velikim trenutkom inspiracije.

Da, jaki smo, postali smo europska reprezentativna elita, ali možda nećemo uvijek biti na ovako visokoj razini. Možda našu hrabrost neće uvijek pratiti i ono neophodno zrno sreće poput Schmeichelovih obrana u Ateni, Bokšićevog gola Ukrajini ili Belgiji, Pršinog s deset igrača u Sloveniji ili Mellbergove ruke za penal u Maksimiru. Proširenje broja sudionika i nama će olakšati put do velikih natjecanja i minimizirati mogućnost da ne vidimo veliko natjecanje zbog nekakvog remija u Skopju ili u La Valletti.

U svakom slučaju, treba pričekati da vidimo hoće li UEFA odlučiti zadržati draž i napetost koju nude kvalifikacije ili će smanjenjem broja utakmica izgubiti bitku protiv prebogate klupske elite. Hoće li UEFA naći princip da vuk ostane sit, a ovce ne samo da budu na broju, nego se i - razmnože?