Zar bi i Dražen ostao neokaljan?

Počast Tomislavu Iviću odala je cijela Hrvatska. Posljednji ispraćaj najvećeg hrvatskog nogometnog trenera u povijesti obilježen je priznanjima i komplimentima koja su na Ivićevu adresu stizala sa svih strana. Hrvatima poznatima po tome da im "tuđe govno miriše ljepše od vlastitog cvijeća", posebno inspiraciju za dizanje "šjor Ivana" u visine davale su svakodnevne informacije o počastima koje su velikom treneru stizale sa svih strana Europe. Kao i obično, trebala su nam priznanja iz Portugala, Belgije, Francuske, Nizozemske, Turske..., da bismo vidjeli kakav je velikan živio među nama.

Ivić je čovjek koji je Hajduk podigao za dvije stepenice više. Koji je Hajduk pretvorio iz lokalnog u europski vrijedan klub. I Hajduk se svim silama upeo iskazati zahvalnost jednom od najvećih u svojoj povijesti, iako su mu više od dva desetljeća bila lokotom zatvorena vrata Poljuda. Uz deklarativno "Iviću su vrata Hajduka uvijek otvorena" uvijek su u džepovima prsti bili smotani u figu. Zašto? Jer Ivić je jednostavno - znao previše. Previše za razinu na koju su Hajduk dovele neznalice i nesposobnjakovići koji su ga koristili za vlastite interese.

Ivić je bio "proklet" činjenicom da su ga u životu zanimale samo dvije stvari. Nogomet i obitelj. Nije se gurao kroz medije, nije se nametao i isticao svoje zasluge, nije pričao o svojim dostignućima i životopisu. Ili kako bi se modernim rječnikom reklo - "nije imao dobar PR". Samo je želio raditi. Podučavati. A u 20 godina hrvatske države njegovo ogromno znanje iskoristili smo za poneko predavanje, jednu reprezentativnu pobjedu u Palermu i nekoliko kratkih boravaka u Hajduku koji su brzo završavali zbog Ivićeve netolerancije prema kompromisu.

Zašto je hrvatska sportska javnost, ali i javnost općenito - toliko nesklona velikim, pametnim i sposobnim ljudima? Zašto ih za života uporno i sustavno minimizira i gura u stranu, umjesto da od njih uči? Zašto stupovi našeg društva, ne samo sportskog, nisu dokazani, uspješni, školovani i sposobni ljudi, umjesto političkih podguzina bez lica i obraza čija je jedina "kvaliteta" munjevita i neopažena infiltracija u tuđi anus?

Pokušajte u svojim glavama provrtjeti neke od velikana hrvatskog sporta, ljudi kojima smo pljeskali, divili im se, podržavali ih i slavili s njima uspjehe koje smo posredno doživljavali i kao svoje. A sad se pokušajte sjetiti koga od njih hrvatska javna "hračka" nije dočekala negdje iza nekog kuta uživajući u trenutku kad su "i oni najveći pokazali da su samo ljudi".

Hrvatska javnost ne priznaje radnike, ljude koji se daju potpuno u onome što rade i koji pokušavaju na nekakav način "vratiti dug" sportu i sredini koja ih je proslavila. Onaj tko se u Hrvatskoj upusti u "ispravljanje krivih drina" uglavnom na koncu bude ismijan, izvrijeđan, omalovažen i ocrnjen.

U hrvatskom društvu danas puno bolje prolaze oni koji se "ne bi šteli mešat'", u odnosu na one koji su "zasukali rukave". Pa će tako hrvatska javnost uvijek na pijedestal stavljati velikane poput Zvone Bobana, Alena Bokšića, Tonija Kukoča, Patrika Ćavara, Janice Kostelić i svih drugih koji žive daleko od svjetala reflektora i odlučno odbacuju sve "pozive u pomoć". A jasno je da ta "ljubav" živi samo do trenutka dok se netko od njih ne odluči aktivirati.

Spoznao je to i "brand" Davor Šuker, kad se prije pola godine napokon odlučio uključiti u hrvatski nogometni mulj. Spoznali su to Ivano Balić i Petar Metličić kad su odlučili pokrenuti rukometnu Akademiju. Spoznao je to Perica Bukić kad je postao čelni čovjek hrvatskog vaterpola. Spoznao je to Lino Červar kad je otišao iz rukometne reprezentacije.

Možda i najbolje od svih, spoznao je to Dino Rađa, kad je odlučio postati predsjednik KK Splita i sedam godina muški podnositi udarce sa svih strana i poigravanje s njegovim velikim imenom i prezimenom. Dok je Rađa bez ikakve osobne koristi "obijao pragove" moleći za spas kluba s Gripa, neki drugi sportski velikani "grada pod Marjanom" potpuno su ga zaboravili i u njega svraćaju samo kad treba uliti gorivo u jahtu. Rađa je barem iz dana u dan pokušavao, radio, pregovarao, griješio, trpio i pored svega - odbijao "podviti rep" i pobjeći. Jer bez obzira koliko on sam griješio, znao je da nitko ne nudi alternativu. A od pljuvačke se ne živi.

Početkom lipnja Hrvatska je obilježila već 18 godina od smrti Dražena Petrovića i negdje sam primjetio anketu u kojoj se pitalo što bi Dražen bio danas da je živ. Poznavajući naš mentalitet, sumnjam da bi Dražen prošao išta bolje od brojnih drugih naših velikana.

Zar mislite da se i njemu ne bi brzo zaboravilo sve što je dao i napravio, da je odlučio jedno ljeto "zamrznuti" nastup za reprezentaciju? Ili da je odlučio preuzeti neku od funkcija u hrvatskoj košarci ili sportu uopće? Dražen je, kao i svi ostali, bio čovjek od krvi i mesa, sa svojim vrlinama i manama, adutima i slabostima. Luda i često teško shvatljiva igra sudbine uzela mu je život na njegovom vrhuncu, s toliko toga otvorenog što je još mogao postići.

Od te nepravedne usudbe koju propitujemo i teško prihvaćamo već 18 godina ostalo je barem nešto što nas tješi kad god nas uhvati sjeta zbog tog još uvijek nepreboljenog 7. lipnja 1993. Lik i djelo Dražena Petrovića ostali su i zauvijek će ostati jedan od rijetkih neokaljanih svjetionika hrvatskog društva, koji se neće ugasiti bez obzira koliko depresivan i tjeskoban bio mrak koji ga okružuje.