Zašto dijamante pretvaramo u kamenje?

Nitko me na svijetu ne može razuvjeriti uvjerenja da je regija u kojoj se nalazi Hrvatska nepresušan rasadnik sportskih talenata kakvi ne rastu nigdje drugdje. Ne mislim tu samo na jedan sport, niti na samo jednu državu, čitav ovaj dinaridski pojas vjekovima je davao tjelesno snažne i koordinirane ljude čije je genetske predispozicije moguće izbrusiti u najljepše, svjetski vrijedne sportske dijamante. Nažalost, hrvatski sport već neko vrijeme ne pretvara kamenje u dijamante, nego baš suprotno.

Mladi hrvatski sportaši, uglavnom prije punoljetnosti, vrlo često dominiraju svojim kategorijama, donose pregršt medalja i trofeja, proriče im se velika i blistava sportska budućnost. A onda se u velikom broju slučajeva - zagube negdje po putu. I što je najporaznije od svega - dojam je da ih uništava upravo sustav u koji uđu. Hrvatski sportski sustav.

Košarkaši su ovog ljeta kristalno jasno pokazali kakva je razlika između "sirovine" koja ulazi u proizvodni sustav i "finalnog proizvoda" kojeg taj sustav plasira na tržište. Oni najmlađi, kadeti, već dvije generacije haraju Europom i osvajaju zlata. Juniori su se dokotrljali do 8. mjesta na svojim natjecanjima, a mlada reprezentacija sunovratila se u drugu ligu. Selekcija koja je najduže "u sustavu", selekcija koja bi trebala dati nositelje igre seniorske reprezentacije u narednom periodu.

Nogometaši također ostvaruju puno bolje rezultate što su selekcije mlađe, dok već godinama čekamo neki ozbiljniji rezultat naše U20 ili U21 momčadi. Ovog ljeta je blamaža utoliko veća što se ispalo od jedne Gvatemale, zacijelo najlošije reprezentacije n SP u Kolumbiji, no ni porazi od Saudijske Arabije i Nigerije nisu ništa manje iritantni.

Kako je moguće da nam je "sirovina" toliko vrjednija od "finalnog proizvoda"? Gdje se griješi u proizvodnom pogonu? Kako je moguće da zlatni košarkaški kadeti godinu dana kasnije razočaraju na U18 prvenstvu? Kako je moguće da nogometna U19 reprezentacija jedne godine osvoji europsku broncu, a dogodine se u kategoriji više tako osramoti? U košarci nam medalje osvajaju uglavnom kadeti (tri zlata), ponekad i juniori (dva zlata, tri srebra, jedna bronca), no mlada momčad, ona posljednja prije senora - nikad ništa. I onda se pitamo otkud gubitnički mentalitet i četvrtfinalni porazi kod seniora?

Igračke zvjezdice već s 18 godina gunđaju na trenere, tate preko medija vrijeđaju sve redom zbog "neprepoznavanja svjetskog talenta svog sina", neki prije nego što su odigrali prvu ozbiljnu utakmicu već mijenjaju i državljanstva i nude se klupama drugih klubova, glavni igrači momčadi ne idu na velika ntjecanja zbog sukoba s trenerima, u medijima kritiziraju trenere, taktiku, pripreme. Izbornici momčadi na prvenstva vode nespremne, često više brinu o "ćakulama" nego o taktici, ne poznaju pravila natjecanja na koja idu, igrače vraćaju u klubove deprimirane i nezadovoljne. Začarani krug nerada i nereda iz kojeg iskaču gubitnici, igrači izgubljeni i fizički i psihički, često mjesecima neupotrebljivi u svojim klubovima bez obzira tko za to bio krivac, oni sami ili struka koja ih vodi.

Najlakše bi bilo izdvojiti i prokazati Ivana Velića i Ivicu Grnju, razapeti ih na stup srama i proglasiti jedinim krivcima za to što se dogodilo tim U20 reprezentacijama. Naravno da je dio krivnje i na njihovim leđima, čak i veliki dio - ali nikako apsolutni. Jer ovi rezultati nisu iznimka nego već ustaljeno pravilo. Ovo nisu blamaže jednog trenera ili jednog stručnog štaba, nego čitavih proizvodnih sustava. I ne samo reprezentativnih, nego možda još i više - klupskih.

Reprezentativni sustavi samo su logična nadogradnja loših klupskih sustava, kao što su i loše klupske škole logičan slijed loše organizacije na državnoj razini. Gdje su nestali trenerski autoriteti, gdje su nestali ozbiljni i stručni šefovi omladinskih pogona? Gdje su nestali oni vrijedni zanesenjaci i zaljubljenici u rad s mladima, koje se slušalo i poštivalo?

Smrt Tomislava Ivića još je jednom vratila na površinu neugodnu činjenicu da njegovo znanje hrvatski nogomet nije ni znao, ni htio iskoristiti. Takvih primjera ima i u košarci. Najočigledniji - Mladen Šestan. Stručnjak koji je svoj život posvetio mlađim kategorijama, proizveo brojne reprezentativne medalje i igrače, potpisao temelje desetaka uspješnih košarkaških karijera već je godinama izvan svih reprezentativnih programa. Jer je, baš kao i Ivić, strateg britka jezika, nesklon kompromisima, netolerantan prema bilo kakvim vanjskim utjecajima i nepokolebljiva autoriteta. A takvi u nas očito ne prolaze. Umjesto reprezentacije, "pokupio" ga je Nikola Vujčić i postavio za šefa struke svoje košarkaške Akademije. Rezultat? U dvije godine rada - šest mladih reprezentativaca i šesteroznamenkasta ponuda iz Španjolske za jednog od njih. Odbijena.

Jedini ozbiljan, metodičan i vrhunski organiziran omladinski pogon po europskim standardima u hrvatskom sportu ima Dinamo. Razlozi za to su i objektivni i subjektivni, od financijske sigurnosti koju najbogatiji hrvatski klub ima, do vrhunskog stručnjaka koji joj je na čelu. Romeo Jozak se svojim radom, ulaganjem u sebe i napredovanjem prometnuo u vodećeg stratega omladinskog pogona u hrvatskom nogometu i nije nikakvo iznenađenje što je došao na čelo mladih kategorija u HNS-u. Tko bi trebao raditi s mladim reprezentacijama ako ne oni najbolji?

Problematičan je tek način na koji je došao i koji izaziva sumnje u "sukob interesa" i vrbovanje mladih talenata preko reprezentacije za dolazak u Dinamo. Iako - budimo iskreni - zar Dinamu uopće trebaju reprezentacije da bi nekoga vrbovao? U Jozakovom je notesu ionako svaki zanimljivi klinac ubilježen i prije nego stigne do reprezentacije. Dinamova skautska služba odavno je "prešišala" i Hajdukovu i sve ostale, a o organizaciji rada omladinske škole da ni ne govorimo. Hajduk je pokušao parirati tandemom Vučević - Vlašić, no Hajdukovo "gutanje trenera" očekivano je "pojelo" i dobar posao koji se počeo (g)raditi u omladinskom pogonu.

Upravo zato ni Jozaku ni HNS-u ne trebaju sukobi i autizam naspram "paranoji s juga". Jozak bi sam napravio briljantan potez kad bi u svoj reprezentativni stožer uključio nekoga iz "Hajdukovog tabora" i tako pokazao da ono što radi u reprezentacijama nema isključivu vezu s Dinamom. Jozak ima prigodu prometnuti se u prvo ime nogometne "proizvodnje", no tek ćemo vidjeti hoće li se odlučiti na autistični "klubaški" put koji će uvijek izazivati prijepore ili će pod njegovim ravnanjem i reprezentativne kategorije, poput Dinamovih, napredovati i napokon početi izbacivati potpune, a ne poluproizvode.

S obzirom na sadašnje stanje naših "proizvodnih programa", neminovno je pitanje - čeka li nam i nogomet košarkaška sudbina? Koliko ćemo se još moći držati u "Top 10" reprezentacija svijeta s ovakvim sustavom proizvodnje? A presušuje polako i dijaspora. Jesu li Draperi i Sammiri jedini odgovor naših "sustava" na sve dramatičnije "trokiranje" proizvodne trake?