Život nije sprint. Život je maraton.

Iskusni Ratko Rudić napravio je ono što ni jednom od njegovih prethodnika nije uspijevalo više od desetljeća. Od vaterpolske reprezentacije koja se uvijek mota negdje oko vrha, napraviti reprezentaciju koja će na taj vrh napokon i zasjesti. Od generacije koja je naslijedila godine i godine frustracija, natjecanja i natjecanja razočaranja stvorio je gladne vukove željne zlata i sposobne do njega doći. Generaciju koja se okitila i svjetskom i europskom titulom.

Rudić je jedan od rijetkih naših trenera i izbornika koji nije baš doživljavao toliko ekstremne amplitude javnog raspoloženja. Vreće medalja koje je osvojio s različitim reprezentacijama ipak su mu, za divno čudo, stvorile malo kredita u našem društvu čija je memorija često na razini one kojom raspolaže zlatna ribica. Makar je bilo priča i pričica o Rudiću kao "prošlom, svršenom vremenu", o tome kako je "njegov vaterpolo staromodan" i kako "to nije vaterpolo za 21. stoljeće", dva ekspresna zlata ušutkala su čak i one najbezobraznije "izbornike iz fotelja".

Rudićev vaterpolo je staromodan? Pristajemo da nas proglašavaju najstaromodnijom vaterpolskom nacijom na svijetu, dokle god medalje blješte s vratova naših reprezentativaca. Sjećamo se nikad prežaljene srebrne generacije nakon Atlante 1996., koja je mogla vladati svjetskim vaterpolom još barem 3-4 velika natjecanja, a raspuštena je praktično po kratkom postupku u svrhu nekog "pomlađivanja". Čudili smo se tada, čudimo se i danas kako smo posrtali stalno lutajući između želja i vizija, istovremeno harajući klupskim europskim natjecanjima.

Dok je iskusni Ratko Rudić stvarao najbolju momčad Europe, jedan drugi izbornik, koji bi mu lako mogao biti i sin, susreo se s posve oprečnim ishodom i komentarima. Josip Vranković poveo je košarkaše na Svjetsko prvenstvo u Turskoj i tamo radio svoj diplomski rad koji ga je ekspresno trebao vinuti u visine u kojima je barem neko vrijeme živio jednako neiskusni Slaven Bilić.

Ali Joke jednostavno nije imao šansu. Ovu sam rečenicu već jednom napisao, ali ponovit ću je opet: košarka jednostavno nije sport u kojemu će mladi trener, ma koliko spreman, spretan, pametan i željan bio, ikad u dvoboju relativno izjednačenih momčadi pobijediti starijeg i iskusnijeg lisca.

Vidjelo se to u završnici utakmice protiv Srbije, kad je Dušan Ivković imao unaprijed pripremljen odgovor na sve ono što bi Joke mogao smisliti. Ne zato što je Joke loš ili što Joke ne zna, nego iz puno banalnijeg i jednostavnijeg razloga. Što je Ivković u svojoj trenerskoj karijeri vodio jedno deset puta više utakmica s onakvom "infarktnom" završnicom nego što je Joke Vranković vodio utakmica uopće.

Zar mislite da je slučajnost to što su tri polufinalista Svjetskog prvenstva u Turskoj vodili treneri koji su duboko zagazili u sedmo desetljeće svog života? Zar mislite da je baš tolika slučajnost da je 60-godišnji Lino Červar napravio toliko uspjeha s rukometnom reprezentacijom? Zar mislite da je baš koincidencija da su Hajduk i Dinamo u skupine Europske lige ušli pod vodstvom 72-godišnjeg Stanka Poklepovića i 58-godišnjeg Vahida Halilhodžića?

Stara je i dobro poznata mudrost da se ne može iz pelena na fakultet. Preskakati stepenice u životu mogu samo "odabrani", a većina "običnih smrtnika" uglavnom završi na stražnjici slomljene noge. Mnogi su dizali glavu i pogled u nebo vjerujući kako njima ne treba škola, jer imaju "životnu školu". To mi je osobno najdraži "argument" koji te dokači kad se netko osjeti inferiornim zbog svoje stručne spreme. "Ti možda jesi završio najteži fakultet koji postoji, ali ja sam završio životni fakultet". Super, samo daj da vidim tko je rektor tog tvog sveučilišta i koje si sve ispite položio pa ćemo se zamijeniti. Ti položi moje, a ja ću tvoje.

Prirodan put učenja i sazrijevanja urođen je u svakom čovjeku. Nitko sa 16 godina nije bio jednako sposoban kao s 36. Nitko sa 10 nije mogao ono što može s 30. Trener koji je u karijeri vodio 20 utakmica nikako ne može biti sposobniji i pametniji od trenera koji je vodio 2.000 utakmica. Put odrastanja treba slijediti već prokrčenu stazu koju su utabali brojni prethodnici koji su istim putem prošli. Bez obzira što nam nametala globalizacija i servirali američki filmovi nekoliko kadrova uoči happy enda - nisu svi sposobni za sve.

Priznajem da je često teško odoljeti izazovu vlastitog ega i onog živca u mozgu koji te kopka pitanjem "Propustim li sad ovu prigodu hoće li mi se ikada opet ukazati?" I u pravu ste, možda i neće. Ali kad se pogleda šira slika, kad se pogledaju brojke koje nikad ne lažu - koliko je to "klinaca" koji su prije prvog brijanja otišli "u profesionalizam" - zaista i uspjelo?

Vi mi recite koliko je to mladih sportaša uspjelo u karijeri preskačući po pet stepenica odjednom, a ja ću vam na svakog od njih uzvratiti s deset onih koji su stigli na vrh stepeništa grabeći mirno i pametno jednu po jednu. Koliko su samo mladih i nadobudnih trenera "prožvakali i ispljunuli" Hajduk i Dinamo, trenera koji su imali i želju i motivaciju, ali nisu imali nešto što ni jedan novac nikad neće moći kupiti. Iskustvo.

Dva zlata koja su oko vrata objesili jedni od najvećih gubitnika u našim momčadskim sportovima s potpisom Ratka Rudića, mogla bi natjerati na razmišljanje sve one koji dvoje između puteva kojim će krenuti prema uspjehu. U 21. stoljeću svi živimo brzim ritmom, uspjeh se traži ultimativno i istotrenski, stječe se dojam da više nitko nema vremena za stati na loptu, pogledati raspored suigrača i uputiti je na pravo mjesto, u pravo vrijeme.

A put do uspjeha krči se upravo takvom taktikom. Stepenicu po stepenicu. Prepreku po prepreku. Život nije sprint, život je maraton. U životnoj utrci Kenenisa Bekele će uvijek pobijediti Usaina Bolta.