Ni igrači ne mogu biti amnestirani

Dijelu čitatelja nisu sjele ovotjedne Packe - shvatili su ih kao pribijanje Slavena Bilića na ”križ”, kao jedinog krivca za petardu na Wembleyju. Cilj teksta, međutim, nije bilo to, već ”skidanje Bilićevog imuniteta na kritiku”. Ukratko, zahvaljujući sjajnim prošlim kvalifikacijama Bilića se ”šibalo” puno manje nego njegove prethodnike čak i onda kada Hrvatska nije bila na pravoj razini, a i onda kada je griješio. Međutim, kako se tih loših nastupa sada već nakupilo, kao i pogrešaka, ni Slaven više ne može biti zaštićen kao saborski zastupnik.

Bilić je, primjerice, pogriješio s Jurićem protiv Ukrajine, s Pokrivačem protiv Engleske. To danas ”poslije bitke” znamo, prije bitke nije mogao znati nitko. No u tome leži težina i odgovornost izborničkog posla, jer za razliku od dva milijuna drugih izbornika u Hrvatskoj, samo Bilić za svoje odluke odgovara rezultatom. Kada ide - kao što je išlo u prošlim kvalifikacijama – zaradio je zaista puno hvalospjeva, više nego ijedan izbornik, pa je pošteno da se istom mjerom uzvrati i kada ne ide. Dok god je kritika argumentirana, utemeljena i dok nije zlobna ili maliciozna.

No, kritike ne mijenjaju već prije utemeljene činjenice – da Bilić sveukupno radi odličan posao, da je vratio vjeru u hrvatsku reprezentaciju nakon SP-a 2006 kada je budućnost izgledala crno, i da sada neovisno o tomu hoćemo li se plasirati u JAR imamo reprezentaciju za budućnost. Sve te – i mnoge druge stvari – uvelike nadmašuju poneku pogrešku koje su za ipak jednog relativno neiskusnog trenera (u odnosu na primjerice Capella) potpuno očekivane i normalne.

Drugim riječima, zbog nekoliko pogrešaka - koje treba istaknuti – nikome ne bi trebalo padati na pamet mijenjati Slavena Bilića, dok god on želi biti izbornik.

Protiv Engleske nije odlučila Bilićeva taktička postavka, realno je teško očekivati da bi s par drugačijih pojedinaca nešto bilo drugačije. Engleska je sada bolja, kvalitetnija, s Capellom i taktički i organizacijski superiornija, igrački ”teža”, posebno kada smo mi bez najboljeg španera, Luke Modrića.

No, ne mogu se složiti s tezom koja se provukla kroz neke komentare da je ovo dokaz da Hrvatska spada u neku prosječnost.

Ova momčad je na čelu s Bilićem puno više puta pokazala da spada u Top 10, nego da spada u prosjek. Iako je Wembley iz nekog razloga smatran Bilićevom najvećom pobjedom, Hrvatska je svoju snagu najviše pokazala na EP-u protiv Njemačke, jer je u potpunosti nadigrala i svladala kasnijeg finalista prvenstva. Bilo je tu još dosta nastupa koji potvrđuju visoku kvalitetu reprezentacije, mada ih je, istina, više bilo u prve dvije godine mandata nego u druge dvije.

Razlozi su brojni, svakako su utjecale ozljede najboljih igrača, kao i odlazak lidera Nike Kovača. Ali – Hrvatska je i dalje jaka i kvalitetna!

Na Wembleyju se, međutim, poklopilo previše stvari. Nismo imali Luku, ali nismo imali ni Olića, Eduarda, Vukojevića, Šimunića, Križanca, Srnu, Rakitića; da se radilo o samo jednoj utakmici mogli bismo reći indisponiranost, ali s obzirom da smo jednako lošu utakmicu odigrali i s Bjelorusijom četiri dana prije, očito je da nam nositelji igre na ove pripreme nisu došli u pravoj formi. Kao što su – protivno logici – bili u Minsku prije nego su nogometne lige zapravo i započele.

Teško je na prosječnost osuditi reprezentaciju u kojoj igraju prvotimci Bayerna, Arsenala, Tottenhama, Šahtara, Dynama, Schalkea. Hrvatska je jača od ovoga što je sada prikazala, ali to mora pokazati na travnjaku.

Hrvatska je, zapravo, najviše razočarala pristupom. Od prve minute odigrali smo bez samopouzdanja, svaki novi gol ga je samo uništavao. Nije bilo hrabrosti, nije bilo odlučnosti da se dobije duel. Igri je težio tek Niko Kranjčar, ostali su se lopte rješavali poput vrućeg krumpira, pa je Runje prije komičnog petog gola negdje 20 puta bio prisiljen ispucavati loptu. To nije hrvatska igra, a igrali je nismo zbog manjka kvalitete već zbog pomanjkanja hrabrosti.

Tu možda najviše fali Niko Kovač, nedostaje nam lider. Igrački je Niko Kovač zamjenjiv (mada očito teže nego što smo mislili), ali momčad bez njega nema isti karakter.

To će biti jedan od najvećih izazova Slavena Bilića ako se zahvaljujući Engleskoj plasiramo na SP.

Ali porazi od Engleske ne znače da bismo mi na tom SP-u igrali sporednu ulogu. Znače samo da moramo još dosta raditi kako bismo zadržali status reprezentacije koja spada u svjetski vrh.