Povijest SP-a - 1950. Brazil: El Maracanazo, utakmica koju Brazil i Urugvaj nikada neće zaboraviti

Sportnet vam donosi serijal tekstova u kojem ćemo se prisjetiti svih dosadašnjih svjetskih prvenstva. Za zanimljivi povijesni kontekst toga doba i samog Prvenstva zadužen je doktorant povijesti i pratitelj nogometa Marko Vladić, a na samom sportskom dijelu radili su Sportnetovi novinari Branimir Korać i Mihaela Bradovski te su za svoj dio posla koristili službene Fifine izvore. Cilj projekta je spojiti povijesni i sportski kontekst kako bi se ušlo dublje u priču iza pojedinog SP-a.

Ottorino Barassi izašao je iz svog stana u Rimu kao da kreće u uobičajenu jutarnju šetnju. Italija je kapitulirala i službeno izašla iz rata u rujnu 1943., no borbe na njezinu teritoriju nisu prestale jer su nacisti u protuofenzivi zauzeli velik dio Apeninskog poluotoka. Kao istaknuti sportski djelatnik i jedan od ključnih ljudi u organizaciji Svjetskog prvenstva 1934., Barassi je znao da se trofej Julesa Rimeta nalazi u banci u Rimu. Smatralo se da je ondje siguran, no dolaskom nacista počeo je strahovati za njegovu sudbinu.

Šetnju je prekinuo ulaskom u banku gdje je, koristeći svoj položaj i poznanstva, preuzeo trofej i odnio ga kući. Sakrio ga je u kutiju za cipele i gurnuo ispod kreveta. Prema kasnijim svjedočanstvima, nacisti su doista pretraživali njegov stan u potrazi za trofejem, ali nisu posumnjali na staru kutiju ispod kreveta. Ubrzo su protjerani iz Italije, a trofej je ostao sačuvan sve do sljedećeg svjetskog prvenstva. Kao i dvadeset godina ranije, ponovno je krenuo na put prema Južnoj Americi – ovoga puta u Brazil – no konačno odredište opet je bio Urugvaj, nakon jedne od najšokantnijih utakmica u povijesti prvenstava.

Tragedija na Supergi

Barassi je, kao iskusan organizator velikih natjecanja, dobio zadatak pomoći Brazilcima nakon što je 1946. na kongresu u Luxembourgu odlučeno da će oni biti domaćini. Brazilska javnost imala je najviša moguća očekivanja, osobito nakon osvajanja bronce na prethodnom prvenstvu. Uostalom, do tada je samo jednom domaćin ostao bez naslova.

Talijani, dvostruki uzastopni prvaci, u početku su smatrani jednim od glavnih favorita. Okosnicu njihove reprezentacije činili su igrači slavnog "Grande" Torina, kluba koji je tijekom 1940-ih osvojio pet naslova prvaka. No 4. svibnja 1949. dogodila se tragedija na brdu Superga – jedna od najtežih u povijesti talijanskog nogometa – kada je u zrakoplovnoj nesreći, pri povratku s prijateljske utakmice u Lisabonu protiv Benfice, poginulo 27 članova kluba i četiri člana posade. Time su talijanske nade u treći uzastopni naslov praktički nestale.

Ponovna brojna odustajanja

Iako je prvenstvo održano pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, njegove posljedice i dalje su bile itekako prisutne. Podijeljena Njemačka nije sudjelovala, a nastup nije bio dopušten ni Japanu; oba saveza ponovno su primljena u Fifu tek u rujnu 1950. Države istočnog bloka, uključujući doprvake iz 1934. i 1938. Čehoslovačku i Mađarsku, odbile su sudjelovanje, dok je iznimka bila Jugoslavija, koja se nakon sukoba Tita i Staljina 1948. udaljila od sovjetske sfere utjecaja.

Turnir su obilježila i brojna druga odustajanja. Turska se kvalificirala, ali zbog financijskih razloga nije doputovala. Francuska je naknadno pozvana, no uoči prvenstva također odustaje. Uz ovo prvenstvo veže se i poznati mit o Indiji, koja se navodno povukla jer joj nije bilo dopušteno igrati bosonoga. U stvarnosti je presudila velika udaljenost i teška ekonomska situacija. Indijci su, doduše, nastupili bosonogi na Olimpijskim igrama 1952., dok je FIFA obvezu nošenja kopački uvela tek godinu kasnije.

Posebno zanimljiva priča dolazi iz Škotske. Kako bi privukla britanske reprezentacije, FIFA im je omogućila poseban kvalifikacijski turnir. Iako je kasnije odlučeno da će i drugo mjesto voditi na prvenstvo, škotski savez unaprijed je poručio da će sudjelovati samo kao pobjednik. Nakon pobjeda nad Sjevernom Irskom i Walesom, odlučujući su susret izgubili od Engleske i ostali pri svojoj odluci. Tako je na prvenstvo stiglo svega 13 reprezentacija od planiranih 16.

Format turnira

Smanjen broj sudionika stvorio je organizacijske probleme jer je sustav natjecanja već bio definiran. Tako je jedna skupina imala samo dvije reprezentacije – Urugvaj i Boliviju. Jedinstveni format, koji nikada kasnije nije ponovljen, vodio je pobjednike u još jednu završnu skupinu u kojoj je prvak postajala momčad s najviše bodova.

Slavna utakmica poznata kao "Maracanazo", iako formalno nije bila finale, u praksi je odlučivala o prvaku. Brazilu je bio dovoljan remi, a nakon vodstva početkom drugog poluvremena činilo se da će ga i ostvariti. Ipak, Urugvaj je do 79. minute preokrenuo rezultat pred prepunim stadionom i osvojio svoj drugi naslov svjetskog prvaka, nanijevši Brazilu jedan od najtežih poraza u povijesti – često uspoređivan s onim protiv Njemačke 2014., ponovno na domaćem terenu.

Tijek turnira

U skupini A bile su četiri reprezentacije i to Brazil, Jugoslavija, Švicarska i Meksiko. Veliki favoriti Brazilci uzeli su prvo mjesto ispred Jugoslavije. Pobjednika skupine donijelo je tek posljednje kolo u kojem je Brazil bio bolji od Jugoslavije 2:0.

Za tadašnju državu nastupilo je i nekoliko naših igrača i to Zlatko Čajkovski, Ivan Horvat, Stjepan Bobek, Bernard Vukas, Srđan Mrkušić i Željko Čajkovski. Željko Čajkovski postigao je dva, a Stjepan Bobek jedan pogodak i to u pobjedi nad Meksikom 4:1. Zabilježimo i da su Meksikanci susret protiv Švicarske odigrali u dresovima Cruzeira koje su posudili jer su imali preslične dresove švicarskim.

U skupini B premoćno je do prvog mjesta došla Španjolska. Španjolci su lakoćom svladali Čile i SAD da bi u tijesnom meču svladali Englesku koja je doputovala kao jedan od favorita, a upisala odmah dva poraza i oprostila se (SAD, 1:0). U skupini C bile su tri reprezentacije, a ključna utakmica bila je ona između Švedske i Italije u kojoj su Šveđani slavili 3:2 i uzeli prvo mjesto. Bio je to prvi poraz Talijana na svjetskim prvenstvima i nisu uspjeli proći niti u drugi krug. Najbizarnija je bila skupina D u kojoj su bili tek Urugvaj i Bolivija. Urugvajci su u jedinom susretu slavili 8:0 i otišli u finale.

Brazil je briljantno otvorio finalnu skupinu pobjedama 7:1 nad Švedskom i 6:1 nad Španjolskom uz ukupno čak šest golova Ademira. U posljednjem susretu prema nekim izvještajima gotovo 200 tisuća ljudi došlo je pozdraviti nove svjetske prvake na Maracani, ali Urugvaj ih je šokirao i slavio s 2:1.

Nakon tvrdog prvog poluvremena, Brazil je već u 47. minuti preko Friace poveo. No, Urugvajci nisu podlegli pritisku prepune Maracane i pogotkom Juana Schiaffina u 66. minuti poravnali su na 1:1. 200 tisuća ljudi na najvećem svjetskom stadionu ostalo je šokirano 11 minuta prije kraja susreta kada je Alcides Ghiggia doveo Urugvaj u vodstvo 2:1. Brazil je do kraja pokušao poravnati, ali šok je bio prevelik, nije uspio doći do naslova na svom tlu. Urugvaj je nakon 1930. godine vratio naslov svjetskog prvaka.

Brazilu je za titulu bio dovoljan i remi, a žrtva ovog poraza bio je vratar Moacyr Barbosa kojeg su krivili za pogotke Urugvaja. "Maksimalna kazna u Brazilu je 30 godina zatvora, a ja sam 50 godina patio zbog nečeg za što uopće nisam kriv", rekao je kasnije Barbosa.

Finale

Urugvaj - Brazil 2:1 (0:0)

Strijelci: 0:1 Friaca (47), 1:1 Schiaffino (66), 2:1, Ghiggia (79).

Urugvaj: Maspoli, Gonzales, Tejera, Gambetta, Varela, Andrade, Ghiggia, Perez, Miguez, Schiaffino, Moran.
Brazil: Barbosa, Augusto, Juvenal, Bauer, Danilo, Bigode, Friaca, Zizinho, Ademir, Jair, Chico.

Najbolji strijelac - Ademir

Ademir Marques de Menezes, brazilski središnji napadač kao 27-ogodišnjak bio je s devet pogodaka prvi strijelac ovog Prvenstva. Karijeru je započeo kao lijevo krilo, a kasnije je sve više igrao u samoj središnjici napada. Za Brazil je debitirao 1945. godine i u osam godina reprezentativne karijere, u 39 nastupa ubilježio je 32 pogotka.

Prvi klub bio mu je Recife prije nego je preselio u Vasco da Gamu. Za Vasco je nastupao od 1942. do 1956. godine s kratkom pauzom 1945. godine kada je odigrao sezonu u dresu Fluminensea.

Karijeru je završio 1956. godine nakon čega je radio kao komentator. Preminuo je 11. svibnja 1996. godine.