Dinamo u paradoksu, Hajduk ide gore

Nikad efikasniji Dinamo najnezanimljiviji je klub u Hrvatskoj, barem Zagrepčanima. Svi stručnjaci svijeta namučili bi se u objašnjavanju socio-psiholoških razloga zašto Modre - daleko najatraktivniju i najbolju momčad u HNL-u - gleda zastrašujuće malo ljudi...

U osam utakmica Dinamo je natukao protivnike gol-razlikom 34:3 (4.25 golova po utakmici). Uz jednu minimalnu pobjedu (Inter) i jedan remi bez golova (Zadar), Dinamo je nanizao sljedeće rezultate: 7:1, 4:0, 5:2, 5:0 i dva puta po 6:0. Dinamovi igrači postigli su više golova nego prva tri pratitelja zajedno. Zapravo, postigli su više eurogolova nego druga najefikasnija momčad prvenstva uopće.

Pedro Morales igrač je najatraktivnijih poteza u ligi, Mario Mandžukić prva je zvijezda HNL-a, Dinamo uz njih ima još niz igrača zbog kojih se može dolaziti na stadion - od mladog Kramarića do igrača poteza poput Badelja i Sammira do veterana Roberta Kovača. Dinamo ima mladiće iz svoje škole, ima Zagrepčance u sastavu, ima atraktivne strance, ima igru kojom trga protivnike (gledajte samo iz perspektive naše lige). Na kraju krajeva, Dinamovci pokazuju i priličnu borbenost, četverostruki su prvaci Hrvatske, igraju Europsku ligu treću godinu zaredom i bez premca su najbolja momčad u Hrvatskoj.

Sve to nije dovoljno za više od 1.500 ljudi na derbiju kola protiv tradicionalnog rivala Rijeke. Razloga je mali milijun, a kako je ovo ograničen prostor, posvetit ću se samo jednom. Zagrepčani su razmažena publika. Dinamovi europski (ne)uspjesi previše se analiziraju i seciraju, baš kao i plaće igrača, pa onda svi ti nastupi u HNL-u "nisu dovoljno dobri". U takvom razmišljanju im svesrdno pomaže i Zdravko Mamić, kažnjavajući igrače "jer su jedini krivci". A izgleda da nije kriv onaj tko ih dovodi i plaća.

Zašto za Dinamo nastupi u HNL-u nisu dovoljno dobri? Zašto se u javnosti i medijima prezentira takva slika? Čime je to zagrebačka publika (ne navijači) zaslužila više od toga? Svojom posjetom i odanošću klubu sigurno ne, čast onom (malom) broju navijača koji je redoviti stanovnik Maksimira. Čime je takav status zaslužio Dinamo, kada je već godinama u Europi samo prolaznik, ništa više od toga? Zbog čega velika očekivanja, kada Dinamo - iako je svemirski brod po ulaganjima za HNL - po ničemu ne odskače od europskog prosjeka? U klubu su za sve to uvelike i sami krivi, no to ne znači da publika ne može biti pametnija - u gradu igra najbolja nogometna družina u zemlji, zaslužuje i potporu i (polu)pun stadion. Druga je stvar (i tema o kojoj smo pisali) što ovakvi nekvalitetni protivnici Dinamu otežavaju ostvarivanje euro-ambicija. Igra mačke i miša

Tri pobjede u nizu provjetrile su situaciju na poljudskom stadionu. Hajduk više nije u donjem dijelu ljestvice, osmo mjesto je dohvaćeno uz izjednačenu gol-razliku s Rijekom. Nakon utakmice novinarsko društvo na Poljudu analiziralo je ljestvicu prema kojoj je Rijeka imala za šest pogodaka bolju gol-razliku od Hajduka i netko je dobacio "ako Rijeka izgubi 7:0 u Maksimiru, Hajduk će već u nedjelju biti sedmi". Rijeka je ipak obranila sedmo mjesto primivši samo šest komada u Maksimiru...

Igor Štimac nije uspio nauditi Hajduku u svojoj prvoj utakmici na kluoi Zagreba, a po njegovom licu nakon utakmice bilo je lako zaključiti da mu početni poraz i nije previše teško pao. Ne, nije poanta u tome da je Štimac pustio Hajduku, nije ni trebao jer su Zagrebaši upali u "crnu rupu" iz koje se teško vaditi protiv sve boljeg Hajduka n Poljudu. No, Štimac je bio zadovoljan jer baš u Hajduku pronalazi inspiraciju za svoj budući rad sa Zagrebom. Ako je Reja u mjesec dana dignuo Hajduk, Štimac kaže da i on može Zagreb.

No, vratimo se mi Hajduku. Nakon Lokomotive i Varteksa, Zagreb je ponudio još jednu potvrdu da se Hajdukovi igrači dižu. Nažalost po navijače (kojih je i ovog puta bilo puno, oko 8.000), zaostatak za Dinamom toliki je da je teško vjerovati u išta drugo osim hvatanja drugog mjesta i poneke prijetnje u međusobnom derbiju. Dinamovci bez problema svoje europske frustracije rješavaju u HNL-u, dok su Hajdukovci svoje europske probleme u HNL-u samo produbili.

U subotu je to bila klasična "igra mačke i miša". Hajduk je pleo mrežu oko Zagrebovog kaznenog prostora, "pjesnici" su se utvrdili ispred svojih vrata i čekali kraj, bez ijednog konkretnijeg napada prema Subašiću. Imali su "bili" strpljenja, ali opet - tko zna kako bi to izgledali svakom sljedećom minutom da Senijad Ibričić u 54. minuti nije probio stranu i omogućio Anasu Sharbiniju da zabije svoj prvijenac pred splitskom publikom.

Usprkos pobjedi, vidjelo se i ovog puta da Ibro i Anas nisu napadači i da im nasušno treba neki "trpač" koji će živjeti od njihovog talenta. Oba Hajdukova dragulja duboko su se povlačila po loptu, pa su često ostajali u situaciji "jedan na pet" na 20-ak metara od vrata. Ahmad Sharbini treba im kao žednome voda, a neće ga imati možda i još cijelih mjesec dana, do završetka reprezentativne pauze u listopadu zbog ozljede koju je dovukao iz Rijeke. Dotad će Reja ipak morati odabrati nekog iz trolista Čop - Rodić - Vukušić da napada protivničke mreže ispred Ibre i Anasa.