Ili jesu ili nisu

Iako dijelim osjećaj s većinom vas, koji ne gajite posebno pozitivan sentiment prema Zdravku Mamiću, moji razlozi su vjerojatno različiti od vaših. Za mene njegov najveći grijeh nisu (navodne) utaje poreza, (navodno) oštećivanje proračuna i Dinama, (navodno) šerifovanje hrvatskim nogometom, Hrvatskim nogometnim savezom, reprezentacijom, za koje se nadam, iako u Hrvatskoj ne očekujem, da će u sudskom procesu izgubiti prefiks navodno.

Ne, po meni je Mamićev najveći grijeh što je svojim mutnim višegodišnjim postupcima uništio duh hrvatskog čovjeka.

Ljubitelji nogometa, fanovi klubova iz ove HNL-ove doslovne i figurativne kaljuže izgubili su se u silnim potezima "nevidljive ruke" koja upravlja svime u hrvatskom nogometu. Svaka sudačka pogreška namjerna je, odrađena je zbog nekoga, da bi naškodila nekomu. Svaki potez, svaki izostanak poteza, svaki penal, promašaj, pogodak, prekršaj, karton, propušteni karton - sve se događa jer je "nevidljiva ruka" to negdje odlučila, pomaknula figuricu po šahovskoj ploči kaljuže u željenom smjeru, i nitko ništa ne može promijeniti po tom pitanju. Znači li to da imamo savršene suce koji griješe samo kad žele? Gledate li nogomet u velikim europskim ligama i natjecanjima, priznat ćete da to ne može biti istina.

To je ujedno najveći uspjeh "nevidljive ruke". Više nitko ne zna što se i zbog čega događa, kad je u pitanju splet okolnosti, kad je namjerno, istina i paranoja isprepliću se i dijele tanku granicu, i u svemu tomu običan čovjek, nogometaš, navijač, igrač, trener, izgubio je osjećaj vlastite odgovornosti za svoje postupke. Ima li išta gore od toga?

Iako se nadam, ne vjerujem da ćemo ikada za većinu stvari saznati što je bilo prljavo, što splet okolnosti, a što čisto, samo znam da smo gubitkom osjećaja vlastite odgovornosti za sve u hrvatskom nogometu, a vjerojatno i u vlastitim životima, izgubili sebe i dozvolili "nevidljivoj ruci" da pobijedi i u onome što ni najveći teoretičari zavjere iz najvećih američkih blockbustera ne bi bolje smislili - hrvatski je čovjek izgubio spoznaju da i dalje upravlja vlastitim životom i postupcima.

Jer ne mogu sve teorije biti ispravne, drastično se kose jedna s drugom pa dok jedni govore da je Rijeka zapravo Mamićev plan kojim će "dokazati" da i drugi klubovi mogu osvojiti prvenstvo i da je sve čisto te tako utjecati na ishod sudskih procesa, drugi tvrde da pet bodova prednosti, četiri kola prije kraja, protiv Mamićeve mašinerije ne predstavlja dovoljnu prednost i jasno je što nas čeka. Jedno je možda istina, no ne može oboje biti točno.

Volio bih kad bi mi teoretičari teze broj 1 objasnili zašto bi netko motiviran osobnim dobitkom dopustio da mu iskliznu silni europski milijuni propuštanjem osvajanja prvenstva, jer samim time izgubio bi i moć koju donose milijuni? Zagovaratelje teze broj 2 pitam ovo: zašto se čekalo dosad, zar nije lakše konzistentnim krađama tijekom čitavog prvenstva olakšati Dinamu put do titule?

Ne igram se odvjetnika bilo koje strane, niti ulazim u to što je istina, a što nije, jer nažalost nemam tu informaciju. Jednostavno svoj život živim na način da što god mi se događalo u životu trudim se sam donositi svoje odluke i sam odgovarati za svoje postupke. Jer izbora uvijek ima, za sve sam na kraju dana kriv ili zaslužan ja, bilo to istina ili ne. Mislim da takav način života, u kojem na kraju dana sami odgovaramo za činjenje ili nečinjenje stvara zdravije generacije, svjesne svoje pojedinačne moći.

Mamić i društvo mnogima su to uništili, što svjesno, što nesvjesno. Više nitko nije odgovoran za svoje postupke, uspjehe, neuspjehe, sve je to netko drugi zakuhao. Zašto se uopće truditi kad nema smisla, sve je već isplanirano?

Zato što četiri kola prije kraja prvenstva Rijeka ima pet bodova prednosti i zato što u svojim rukama drži ključ za kraj jedne ere. Ne znam kakva će biti ta nova era, ukoliko nastupi, ali svi se slažemo da nam je ove već preko glave.

Zbog svega navedenog cijenim i poštujem Matjaža Keka i navijam za Rijekinu titulu. Kek je Slovenac s američkim pristupom sportu u kojem se polazi od sebe, svojih postupaka i postupaka svojih igrača. Ne radi on to zato što je slijep i ne vidi Mamiće, Lokomotive, Širiće i sve ostalo, nego zato što im ne želi dati još veću moć. Slovenac je svjestan da je jedini način da Rijeka dođe do titule taj da svojim igračima, koji već neko vrijeme pokazuju da su sjajna skupina nogometaša, da svu moć. Sve ovisi o njima, najbolji su, najbolje igraju, imaju ogromnu prednost. Nikakvi Mamići, Lokomotive & co. ne mogu zaustaviti njegove igrače.

Jer ako počnu razmišljati o svim faktorima na koje ne mogu utjecati vjerojatno će s horizonta izgubiti ono što zaista i jest istina - igraju najbolji nogomet, najbolja su momčad, imaju najboljeg trenera i što god bila istina kad su zakulisne igre u pitanju oni su favoriti za osvajanje titule, tako trebaju igrati i to trebaju potvrditi u posljednja četiri kola.

Malo su pokvarili dojam u proteklih nekoliko kola, raspored im nije fantastičan, ali i dalje imaju veliku prednost, neka na travnjaku potvrde čudo koje traje čitavu sezonu. Prvu šansu imaju za vikend, kad im dolazi u goste razgoropađeni Hajduk, neka za Armadin 30. rođendan odluče, hajdučkim žargonom, ili jesu ili nisu.