Basna o jednom buntovniku, dišpetu i idolu generacije 'Vražjeg poluotoka'. Da, o Slaviši Žungulu

Slaviša Žungul, odrastao eto baš u Kaštelima, od samog početka, bio je nešto drugačija priča od svih drugih velikana ili članova virtualne Kuće slavnih ovog društva. Neobuzdan, tvrdoglav, beskompromisan u svakom aspektu, uvijek svoj, različit od ostalih, stroj za golove (176 u 303 nastupa). Istovremeno senzibilan, ranjiv, ali i nimalo empatičan prema suparnicima, pa je tako jednom Bošku Kajganiću, vrataru Zvezde, unaprijed najavio da će ga svladati u derbiju na Marakani. Suvišno je da kažemo je li to i napravio.

Bile su to sedamdesete, u kojima je osvojeno četiri titule prvaka one države, pet Kupova i to zaredom. Da, trebalo je pisati – pet titula, ali neće, zbog jedne krađe suca Maksimovića, on je naime na ljubljanskom Bežigradu poklonio naslov Partizanu, kojeg su predestinirani viceprvaci samo mjesec ranije pobijedili sa 6:1 i to u njihovoj kući na Topčiderskom brdu u maestralnoj lekciji nogometne akademije doktora Tomislava Ivića.

Važnije od svega toga, bio je to i neki drugi grad, koji je – danas izgleda nestvarno – imao čak i svoj identitet, da ne kažemo dušu… Nitko ne bi mogao naslutiti da će se - dok trepneš okom - pretvoriti u bezlični bankomat B&B apartmana, boutique&residence hotela, beach barova, freestyle fooda, steak&fish housea, pancakea, cuisinea, patiserria, pasticceria, gelateria... Baš naprotiv, sve se svodilo na tek tri večernje destinacije: šminkerski Tenis, rokerskog Đaju, te središnji Semafor, mjesta gdje je i glavni lik ove priče provodio večeri (i noći, da se ne lažemo), nema toga disciplinskog pravilnika kojeg nije prekršio. Istina, nije bilo tad ni Ultra festivala, nego samo onaj obični na Prokurativama, gdje nije neki slavni DJ prstima vrtio ploče dovodeći publiku do ekstaze, nego su pjevali Oliver, Mišo, Tereza, Milo, Miki, Vice, Đurđica, Radojka… Uz sve to, postojao je i svojevrsni Sabor baluna u Gage, iza Pjace, u tom dvoru se okupljao nogometni parlament, a navijačka vojska podijeljena u dva nepomirljiva tabora, koji su se, sukladno svom nerješivom sporu oko svojih filozofskih stavova, nazivali Ivićevci i Anti-Ivićevci. Za Slavišu se tad smatralo kako se nikako ne slaže sa najvećim trenerom u povijesti kluba, zbog drugačijih pogleda na taktičke postavke…

U tom i takvom gradu, Žungul je bio – sve, golgeter kakav se ne stvara nego rađa, sa instinktom kao da zatražite od nekog ChatBota da od Drogbe, Inzaghija i Haalanda napravi jednog napadača. Lokalno pučanstvo, a i šire, u Žungulu vidjelo je sunce, ispunjenje svih svojih snova. Jedan od dječaka iz te generacije, osvojit će tri šampionska NBA prstena i tri naslova prvaka Europe sa brojem sedam na leđima. Brojem kojeg je odabrao, pogađate ili već znate, zato jer ga je nosio Slaviša na leđima bijelog dresa.

Slagali se ili ne sa Picaferajem, to je takav lud grad, "da je prostrit šator bija bi najveći cirkus na svitu". I koji je uvijek više volio dišpet nego vojničku disciplinu, nestašne momke nego pristojne i poslušne odlikaše, talentirane funcute nego disciplinirane radnike. Na terenu i izvan. Dovoljno da ga još onda nadahnuti autor, Darko Hudelist se zove, u čitanom tada visokotiražnom Startu nazove "Vražji poluotok". Talijani bi za Slavišu rekli da je "croce e delizia". Upravo tako, Žungul je istovremeno bio i "poslastica, i križ"…

Tog 3. prosinca 1978. godine, na završnoj utakmici jesenskog dijela, sakupilo se klasičnih 20-ak tisuća na Starom placu kako bi popratilo utakmicu lidera sa gostima iz Sarajeva. Na utakmice se išlo spokojno, opušteno kao u kazalište, s pitanjem samo – koliko će golova primiti protivnici. Te kasnojesenske nedjelje, prigodno, završilo je s peticom, a Žungul je zabio dva. Nitko od nazočnih nije mogao ni pomisliti da je to bio njegov labuđi pjev, posljednji ples kraj Stare plinare. Također, nitko (ili samo rijetki intimus), ni dan-danas ne zna baš precizan razlog epiloga ove priče. Jedna verzija urbanih legendi kažu da mu Uprava nije dala stan kakav je tražio, druga da nije bio dozvolu za Salon igara za zabavu sa fliperima i biljarima, treća da je zapravo bio nezadovoljan tretmanom u klubu i da mu je sve dozlogrdilo. Kao što bi znao zavarati lukavim potezima protivničke obrane, ovog puta je to napravio onima za koje je očito mislio da ga ne respektiraju koliko zaslužuje. Dobio je, navodno, dozvolu da mjesec dana ode igrati indoor-soccer u New York, tamo je poveo i svoju djevojku, prelijepu slovensku manekenku i pjevačicu Moni Kovačić.

Slaviša Žungul srušio je, pretpostavljamo, namjerno, sve mostove iza sebe, te ostao igrati i živjeti u Americi, postao je Steve. Iz dišpeta ili, književno, inata. Možda i više njih odjednom. Ne znamo je li ostao u kontaktu barem sa nekim od suigrača te, danas znane zlatne generacije. Uglavnom, nikada se više nije vratio niti u grad, naravno ni klub, što je zapravo više povećalo njegov legendu, postao je mit štulićevskog profila. Svoj Houten kraj Utrechta on je kasnije pronašao u kalifornijskom San Diegu.

Ima nebrojeno načina kako zaključiti ovu basnu. Može ovako: u grad je, nekoliko godina kasnije, svratila samo Moni. Nastupivši, prvi i jedini put, na onome što je tad još bio Festival na Prokurativama, a refren pjesme glasio je: "mala bjonda zva si me ti, nikad lipše bilo mi ni, od života sve si mi da, i tebi ja."

NAPOMENA: Svaka sličnost i poveznica sa drugim likovima i događajima je slučajna, iako možda i nije.