Čovjek u crnom i rustikalni buntovnik: Tko je 'anti-Mourinho', jedini koji je Cristianu imao hrabrosti reći - dosta

Karizmatični lik je poseban na bezbroj različitih načina, a jedna od njegovih specifičnosti je što ga otprilike jednako preziru navijači oba lisabonska velikana. Oni iz Benfice jer je ponikao kao igrač (i navijač) Sportinga, a fanovi Lavova jer je vrhunac svoje trenerske karijere ostvario na klupi – Orlova. Što zapravo i nije čudno za ovog pravog vagabunda, koji je u ne baš briljantnoj igračkoj karijeri nosio dres 13 klubova, a u menadžerskoj 17 (s tim što je u obje uloge znao odlaziti i vraćati se…). Zbog svih tih "izdaja" godinama je dobivao anonimna pisma s prijetnjama smrću, godinama u Lisabonu nije smio izaći iz svog doma bez tjelohranitelja.

Koliko god je selio kao nogometaš, zvuči nevjerojatno podatak kako nije osvojio niti jedan jedini trofej. No, zato se iskupio u svom novom poslu, kojeg je počeo na klupi Felguierasa, da bi marginalni Belenenses doveo do petog mjesta u prvenstvu, a s Bragom osvojio (ugasli) Intertoto kup. Sve to bilo je zapravo samo preludij za ono najbolje od Jesusa, fantastičnih šest sezona kao trenera Benfice (lako vam je zamisliti kako su to doživjeli navijači Sportinga), te je u šest godina, od 2009. do 2015., osvojio deset trofeja: tri prvenstva, jedan Kup, pet Liga kupova i jedan Superkup. Da, doveo je Benficu i dvaput do finala Europske lige, ali ni on nije uspio srušiti famozno prokletstvo Belle Guttmana, te ih je, naravno, izgubio.

Iz Benfice je, u svom stilu, napravio "dvostruku izdaju" te izravno preselio u svoj originalni dom, s Luza na Alvalade, no ta trogodišnja epizoda mu nije donijela previše sreće (uzeo je samo jedan Liga kup). Nakon razočaranja prihvatio je novi, sebi svojstven izazov – otišao u Brazil i odmah u premijernoj sezoni 2019. godine izveo povijesni pothvat – dvostrukom krunom, doveo Flamengo do titule prvaka i osvajača Kupa Libertadores. Vodio je diva iz Rio de Janeira ukupno 57 puta, upisavši 43 pobjede te postao vječna legenda "rubro-negrea". No, na vrhuncu svoje slave napustio je Rio, ne odoljevši novom zovu Benfice, ali u tom, drugom mandatu na klupi Orlova nije bio ni blizu tako uspješan, a posljednje godine proveo je zarađujući milijune u Al-Hilalu i Al-Nassru. I kad je već sve navodilo da je na smiraju karijere, prije par mjeseci ponovo se vratio na velika vrata, prihvativši možda i najveći izazov ikada, Portugal, u kojem ga je čekalo puno izazova, poput spomenutog konačnog računa s Cristianom. Obavio ga je ne trepnuvši, usput je s četiri pobjede prvi od svih izborio četvrtfinale Lige nacija.

Svi ovi podaci mogu samo površno objasniti lik i djelo ovog neobičnog stratega, gurua spektakularnog, ofenzivnog nogometa, koji je još na samom početku nove misije, čiji je konačni cilj domaći Mondial 2030. (igrat će se u Portugalu, Maroku i Španjolskoj). Zapravo se može reći da je njegov buntovni, kontroverzni karakter – genetski, otac Virgolino bio je električar, aktivist koji je završio u zatvoru za vrijeme diktature desničarskog predsjednika Salazara dok je dijelio antidržavne letke ispred tvornice u kojoj je radio. A jedan od svojih trofeja, Kup osvojen s Benficom na Nacionalnom stadionu Jamor, na mjestu gdje je od posljednica infarkta izdahnuo njegov djed tijekom finalne utakmice istog natjecanja, između Vitorije i Academice 1967. godine.

Još jedan podatak govori o njegovoj povezanosti s obitelji: uvijek nosi crnu odjeću u počast svojoj pokojnoj majci. Dok je bio trener Felgueirasa, na sjeveru Portugala, skoro svakog dana vozio bi 360 kilometara do Lisabona, kako bi bio uz nju, koja ja tad bolovala od terminalnog stadija raka. Ujutro bi ustajao u pet sati i vozio natrag, da stigne na trening. Njenu sliku i sad nosi u svojoj radnoj torbi.

Teško bi bilo nabrojati po čemu je Jorge sve drugačiji od svih, najmanje po tome što je maknuo Ronalda iako je s njim izgradio prijateljski odnos i osvojio trofej u Al-Nassru. Tako, recimo, i danas, sa 70 ljeta u životnom kalendaru on treninge ne vodi, nego sam sudjeluje, kao da je član momčadi. Prepoznatljiv i po tome što cijelog dana koristi gume za žvakanje kao antistres i to samo jednu vrstu, s okusom breskve. Njegov svjetionik je poznati portugalski filozof i profesor Manuel Sergio, koji je često bio na njegovim treninzima, a uz sve to opsjednut je prevelikim brojem praznovjernih rituala, od kojih je najpoznatiji da nitko ne smije proći ispred njega dok za vrijeme utakmice stoji ispred klupe.

A iako je u svojoj senzacionalnoj epizodi u Flamengu ne samo osvojio dvije spomenute krune, nego i vratio već zaboravljeni "futebol bailado" - ili, modernije, "jogo bonito" - u zemlju u kojoj su taktika i pragmatika odavno ugasili peleovsku estetiku (doduše i odljev svih zvijezda u Europu), često je bio na meti žestokih kritika. Naravno, ne zbog rezultata, nego svoje osobnosti, uspoređivan zbog svog osornog, neugodnog karaktera. Proglasili su ga antimourinhom čak i zato jer nikada nije naučio niti jednu riječ engleskog, za razliku od svog sunarodnjaka, "metroseksualnog poliglote, redovnog sudionika svih dobrotvornih priredbi i vlasnika off shore tvrtki", kako su opisali aktualnog kormilara Reala.

Vjerojatno samo takav antiheroj mogao je Ronaldu podignuti rampu, ono što većina Portugala smatra logičnim već godinama, a njegov prethodnik Roberto Martinez nije imao, znate već što, napraviti taj potez. I tako je nakon susreta s Norveškom eksplodirao sukob, u kojem je Cristianov "entourage" optužio Jesusa što je iznevjerio međusobni dogovor, na što je ovaj odgovorio "ja sam taj koji sve odlučuje u reprezentaciji, niti bih se ikome ispričao, niti promijenio svoje odluke zbog bilo kakvih pritisaka".

Posljednji čin ove predstave zbio se kad je Ronaldo objavio završetak reprezentativne karijere. Kako god okrenuli, pamtit će se da se to dogodilo u eri Jorgea Jesusa.