Heroj dana - Lautaro Martinez: 'Bik' s vrata Patagonije nogometni talent naslijedio od bake Olge i nadmašio mit

Ili bolje rečeno, Manu je ipak samo... bio najveća legenda u gradu, do jučer. Više neće biti. Zamijenit će ga itekako dostojan nasljednik, koji je u 90. minuti polufinala Svjetskog prvenstva postigao gol za pobjedu koja svim Argentincima predstavlja neusporedivo više od jedne utakmice pa i plasmana u finale, za trijumf nad omraženom Engleskom. Riječ je o unuku bake Olge Martinez, koja je bila sjajna nogometašica, te usadila ljubav prema "futbolu" svom sinu Mariju, odličnom igraču lokalnog Liniersa. Samo par mjeseci nakon što je završio karijeru, u istom dresu debitirao je njegov sin, Lautaro, produživši obiteljsku tradiciju…

"Sanjao sam ovaj dan otkad mi je tata kupio prve kopačke, kunem se da jesam, a tijekom utakmice rekao sam suigračima na klupi za pričuve, kad uđem na teren, postići ću pogodak za pobjedu."

Ovim rečenicama, kazanim drhtavim glasom i suznih očiju, Lautaro je na čudesan način zaokružio sinoć svoje dugo putovanje započeto u Liniersu iz Bahie Blance. Iako karakterno prgav, rabijatan lik, nimalo simpatičan (pogotovo svojim rivalima) - a zbog žara, snage i strasti, dobio je nadimak "El Toro" - morao je barem jednom pokazati svoje drugo lice, uz slapove emocija na stadionu u Atlanti, dok se sa tribina orila pjesma navijača "Quarta estrella". Četvrta zvijezda, četvrti naslov, od kojeg ga dijeli još 90 paklenih minuta u finalu sa Španjolskom.

Naravno da je Lautaro još kao dječak bio najtalentiraniji u svojoj generaciji u Liniersu, ali kad je preporukom skauta stigao na probu u Boca Juniors, treneri podmlatka kluba s Bombonere nisu bili oduševljeni, "imamo već četvoricu darovitih napadača rođenih 97." I tako se Lautaro opet vratio doma, silno razočaran, ali i svjestan da će doći nova prilika, makar je u jednom trenutku slabosti razmišljao čak i da odustane od nogometa. Ipak, nije dugo čekao da zaista preseli u Buenos Aires, doduše, ne u tabor "Xeneizesa", nego nedaleku Avellanedu, u Racing, gdje su mu odmah natovarili najteže breme na leđa: ulogu nasljednika ni manje ni više nego Diega Milita, jedne od najvećih zvijezda u klupskoj povijesti. I nije iznevjerio očekivanja, a njegove partije privukle su najprije Atletico Madrid, ali mu Racing nije odobrio transfer, potom je sam odbio zov – Reala, pretpostavivši da bi tamo teško izborio status kakav želi, a parkiranje u drugom sastavu Kraljevskog kluba, Castilli, doživio bi kao veliki korak unatrag. No, sve to bila je samo kratka odgoda neminovnog, Lautaro je brzo prerastao argentinsku ligu i 2018. za 22 milijuna eura potpisao za Inter.

Sve dalje je, kako to biva u ovakvim pričama povijest i briljantni uspon moćnog napadača, kojem, zanimljivo, idol nije bio nitko od velikana Gaučosa, već Kolumbijac Radamel Falcao (jedini protivnički igrač kojem je ikada u karijeri tražio razmjenu dresova). Uglavnom, osam godina kasnije, "Bik" iz Bahie Blance je lider, kapetan i neprikosnoveni idol "crno-plave" polovine Milana, doveo je Inter do tri "scudetta" i još tri Kupa Italije, aktualni je svjetski prvak i osvajač Copa Americe. Sa 175 pogodaka treći je najbolji strijelac "nerazzurra" svih vremena, sasvim sigurno će doseći Alessandra Altobellija (209), nešto teže Giuseppea Meazzu (284), nevjerojatnog golgetera po kojem je i nazvan stadion na San Siru. U nogometnom životopisu ima samo jednu "mrlju" – dva poraza u finalima Lige prvaka, pogotovo ono drugo, 0:5 od PSG-a.

Nećemo pretjerati kad kažemo da je pobjednički gol Gordom Albionu već sad uvrstio Martineza ne samo u mit argentinskog nogometa, nego i u sve buduće navijačke pjesme, gdje je svaki refren dosad imao tri iste riječi: Diego, Leo i – Malvinas, to jest, Falkland. Lautaro će tu naći svoje mjesto. Tako je, eto, nekadašnji košarkaš iz Bahije (igrao je na poziciji playmakera, baš kao i brat Jano, koji je ostvario solidnu karijeru) dosegao sam vrh. Na kojem inače i doslovno živi, u raskošnom stanu na najvišem katu zgrade u Via Montenapoleone, srcu modnog kvadrata Milana. Tamo je stvorio obiteljsko gnijezdo, sa suprugom Agustinom, te dvoje djece, Ninom i Theom. A u Mendozi, u svojoj domovini, imaju i svoju vinariju, što je Lautaru najdraži hobi i nakon nogometne karijere se namjerava potpuno posvetiti proizvodnji vina.

Sve je počelo, pa i neka završi s bakom Olgom. Među brojnim tetovažama Lautara Martineza, njeno ime na ruci bila je prva od svih, poljubi je nakon svakog postignutog pogotka. Hoće li se ta slika ponoviti u nedjelju navečer na Metlifeu u New Jerseyu?