(Ne)uspjeh prvaka ili kako su 'Baba Vange' otkrile mračnu budućnost Vatrenih u (novom) medijskom strijeljanju izbornika

Danas pak, zvalo bi ih se - jest da zvuči malo blesavo - influenceri, dakle, otprilike isto ono što sad, na samom koncu procesa sveopće multi-medijske debilizacije, predstavlja nekakav random baba prasac ili likovi s varijacijama sličnih dijagnoza.

Uglavnom, s obzirom da smo eto prisiljeni živjeti u ovakvom vremenu, sasvim je normalno (pisali smo o tome ovdje) da svaki sljedbenik ideologije prasaca i slične domaće živine može postati, recimo, Židak 2.0 i to odmah (stručnost, iskustvo, talent su odavno izbrisane kategorije, eno ih u "recycle binu"), a publike, da se ne lažemo, ima napretek, i to je, htjeli priznati ili ne, naprosto nepobitna činjenica. Ipak, iznenađenja uvijek vrebaju iza kuta. Pa ako smo prije samo nekoliko dana pomislili da je izvođenje Zlatka Dalića - srebrnog i brončanog sa Svjetskog prvenstva te finalista Lige nacija - pred streljački stroj medijskih mašina za masovno klikbajt zaglupljivanje – vrhunac cinične groteske, bili smo zaista vrlo, vrlo naivni. U to ime – isprika.

Jer, kad god pomislite o nečemu da je "dno dna", stvarnost vas može demantirati dok si rekao tiki-kaka (nije tipfeler). Tako je, nešto kao na izvoru Cetine ili Kupe, kojima se ne zna do koje dubine sežu, dosegnut novi rekord, a naravno da ni tu neće biti kraj. I dok je egzekucija Dalića izvršena post-festum, njegovom nasljedniku nisu ni čekali odlazak, ma kakvi, nego su, zgodno i praktično, to obavili i prije nego je postavljen. Iskoristivši pritom malo recepte babe prasca, malo Babe Vange, predvidjevši nadolazeće masakre u Ligi nacija od Španjolske i Engleske, da i ne govorimo kakve nas tek agonije dalje čekaju…

Tako su novom izborniku pedantno izvučeni svi (ne)uspjesi prvaka, a nije da ih nema, "reč da bi rekel", pogotovo ono veselje u 120. minuti, a s Turcima nikad ne znaš na čemu si, povijest je davno dokazala da su sposobni doći sve do Beča.

Istina, ostvario je on u karijeri i poneki plusić, recimo, bio je stožerni igrač obrane brončanih Vatrenih '98, jedan od heroja najvećeg i najsimboličnijeg trijumfa u 115-godišnjoj povijesti matičnog kluba (finale Kupa 1991. u Beogradu), isto tako i s Karlsruheom (polufinale Kupa UEFA), uspio je osvojiti čak i pokoji naslov prvaka Hrvatske. Što se trenersko/izborničke faze tiče, ništa posebno, osim dvostruke pobjede nad Engleskom, od toga jedna u hramu nogometa na Wembleyu, savršeni prvi dio Eura 2008. (uz trijumf nad Njemačkom), a neki, za ne povjerovati, čak imaju toliko drskosti i bezobrazluka, pa mu među zasluge dodaju i kako je promovirao Modrića, Mandžukića, Rakitića u reprezentaciji, započeo proces koji će kasnije rezultirati znate-već-kako. E da, kao trener jednog najobičnijeg West Hama iz londonske radničke četvrti, u istoj sezoni je pobijedio sve članove "Big Six", neke i dvaput (Arsenal, Liverpool, Manchester City, Chelsea, Tottenham, a onda u oproštaju od Upton Parka i Manchester United). Ta momčad "Čekićara" zauzela je sedmo mjesto u Premiershipu, ostvarivši tada klupski rekord sa 62 osvojena boda.

Koristeći bogati vokabular epiteta kojima je čašćen njegov prethodnik, sve ove nekakve uspjehiće može se prigodno zavesti pod "srećković", s obzirom da nije ni zalizanko, ni masnoglavi, nije čak niti Livnjak (makar i njegovo zemljopisno porijeklo nije baš "noblesse").

Za razliku od utjecajnih i mudrošću potkovanih baka i baba Vangi, nažalost nismo u stanju argumentirati sve razloge njegove nekompetentnosti, još manje proreći nadolazeće debakle i kataklizme koji su već suđeni netom postavljenom izborniku. Neće mu pomoći ni to što je sam sebi – bez da je itko tražio – postavio letvicu na razinu "velikog rezultata, medalje na Euru 2028." I hrabrost, odlučnost, optimizam su također davno prevladane vrline.

Nego, nešto drugo: kako se život zna narugati onima koji to zasluže, tako im je upravo Slaven Bilić nedavno održao svojevrsno predavanje, pravu "doktorsku disertaciju", briljantno vođenim serijalom tv-intervjua sa svjetskim sportskim zvijezdama. Ukratko, čak i kao novinar dokazao se profesor-akademik za ovu klasu instant-komentatora internetske kloake, a o nogometu je ionako zaista suvišno govoriti.