Od rata s Casillasom do sudara s egom Viniciusa: kako će Mourinho zatvoriti svoj začarani krug u Madridu

Čak i nogometni laici bi brzo pogodili čiji se lik i djelo krije u ovoj zagonetki, koja je i pravim insajderima još uvijek priličan misterij. Točnije, pitanje: kako je Jose Mourinho, poslije (pre)očitog, strmoglavog pada svoje karijere, dobio poziv najtrofejnijeg kluba na svijetu?

Konkretan, racionalan odgovor ne postoji, ali objašnjenje – da: njegova karizma, ugled i autoritet ostali su skoro nedirnuti unatoč svim promašajima u kontinuitetu od 2015. do ove godine, kad je potpisao posljednju u nizu svojih kapitulacija, na klupi Benfice, osvojivši (prema izrazu koji je sam patentirao) "zeru tituli". Posljednji istinski uspjeh datira, dakle, otprije 11 sezona, kad je Chelsea doveo do trona Premiershipa.

Davno su prošla vremena kad je "Special One" bio avangarda i pobjednik, kad je možda prvi ikada konstruirao situaciju da je menadžer prvi as kluba, makar imao u momčadi zvijezde svjetske klase. Daleko su ga pretekli kalibri tipa Guardiola, Ancelotti, Luis Enrique, Klopp, Emery, Flick itd…, ali sposobnost samoreklame, elokvencije i govorničkog talenta, sugestivnosti, e to nitko nikad nije imao valjda još od slavnog Cicerona, oratora antičkog Rima. Nema praktično niti jedan poraz i neuspjeh "maga iz Setubala" za koji on nije pronašao adekvatno objašnjenje iz bogate palete argumenata, najčešće su to bila zakulisne kampanje Saveza, raznovrsnih "mafija" ili UEFA u kojima mu je bilo "zabranjeno" pobjeđivati. Svakako je najslikovitiji primjer bilo finale Europske lige Rome sa Sevillom, kad je u garaži stadiona u Budimpešti jurio engleskog arbitra Taylora, vičući "You are fucking disgrace" jer nije svirao očigledni jedanaesterac za "Vučicu" (iz higijenskih razloga nećemo prevoditi, razumjeli ste…). Uz to, poznate su njegove već mitske "mind games": Mourinho se hrani tenzijama, sam je priznao da ga ništa ne može tako inspirirati kao "žamor neprijatelja". Njemu su oni potrebni kao kruh i voda. Dovoljno je sjetiti se njegovih verbalnih obračuna u kojima je najčešće "tehničkim nokautom" dobivao bitke sa svojim arhi-rivalom Arseneom Wengerom u doba ljutog rivalstva "Bluesa" i "Gunnersa".

I tako se vraćamo na lajtmotiv: zašto se Florentino Perez, nakon druge uzastopne sezone Realovih "black outa" sjetio Josea i vratio ga na Bernabeu, 13 godina nakon nimalo lijepog rastanka. Istina, imala je ta prva njegova epizoda u Madridu i svijetlih trenutaka. Sve je bilo počelo znamenitom scenom upravo u utrobi diva na Chamartinu: nepuni sat nakon što je s Interom svladao Bayern u finalu Lige prvaka, zaokružio trostruku krunu (osvojio je i Serie A i domaći Kup), grlio se u oproštajnim suzama s Materazzijem. Naime, nije stigao ni sudjelovati u fešti "nerazzurra", doslovno je sa stadiona u blindiranom automobilu otišao upravo s Perezom na večeru dogovarati detalje svog transfera i strategiju "mercata" za svoj novi posao na klupi "Merenguesa".

Prva sezone bila je solidna, računajući osvajanje Kupa nakon 18 godina čekanja i to, da sve bude slađe, pobjedom protiv Barcelone u finalu. Drugu je obilježila ne samo titula prvaka La Lige, nego i silni rekordi: najveći broj osvojenih bodova (100), postignutih golova (121), pobjeda (32), gol razlike (+89). Međutim, treća sigurno nije bila – sreća, Superkup je bila preslaba utjeha, tim više jer je Real po treći put zaredom izletio u polufinalu Lige prvaka, a uz to doživio bolan poraz od Atletica u finalu Kupa.

No, Mourinhu čak i nisu toliko presudili rezultatski posrtaji te fatalne treće sezone, koliko gubitak kontrole nad svlačionicom, od kojih se ponajviše pamti pravi medijski rat s kapetanom i ikonom Reala, Ikerom Casillasom, eksplicitno ga je optužio kao "Krticu" koja novinarima dojavljuje sve pikanterije i vijesti iz momčadi koje bi, jasno, trebale ostati unutar njihova četiri zida. Zakačio se i s drugim "senatorom", Sergijom Ramosom oko taktičkih izbora. Legenda kaže da su na kraju sezone igrači otišli kod Florentina s vrlo kratkom i jasnom porukom "ili on ili mi". Tako je završio trogodišnji mandat, ali ne zaboravimo da je u svemu tome Mourinho postavio i temelje narednih uspjeha, čije su plodove pobrali Zidane i Ancelotti, dovevši asove na čelu s našim Lukom Modrićem, plus još Angel di Maria, Sami Khedira, Raphael Varane, a uz to i učvrstio ključne uloge Cristiana Ronalda i Karima Benzeme.

Proći će, eto, dugih 13 godina, cijela jedna vječnost, dok Perez nije ponovno nazvao Josea. Insajderi kažu da on sigurno nije bio prvi izbor, ali je gazdi bilo nužno provjereno, dokazano ime, nikakvo novo kockanje s "okladama" kao Alonso i Arbeloa, a svi takvi (od Ancelottija do – Guardiole) iz raznih razloga nisu bili dostupni. Tako je "grah pao" na Josea i to u zaista bizarnom trenutku, dok je vodio lisabonske "Orlove" u jednoj od najgorih sezone u nekoliko posljednjih desetljeća. Igrom sudbine, upravo ga je Real eliminirao iz Lige prvaka…

Postoji i jedno onako romantično viđenje fenomena Mourinho, koje polazi od činjenice da je rodom iz Setubala, gradića pokraj Lisabona, na obalama Atlantika i vidicima na nepregledne pučine Atlantika. Tako je on i sam sebe opisao kao "nasljednika" slavnih portugalskih moreplovaca poput Magellana, "ja sam kao pomorac, istraživač novih svjetova". Još od Barcelone s Robsonom, preko Porta, Milana, Londona, Manchestera, Rima, Istanbula, Lisabona pa eto, opet Madrida.

U četvrtak navečer, prvi put će u službenom ogledu opet izaći pred Bernabeu (ligaška utakmica s imenjacima iz San Sebastiana). Počinje tako nova plovidba, novi ratovi s "neprijateljima", vanjskim i unutrašnjim – bit će zabavno pratiti kako će se nositi s egom jednog Viniciusa. Ne znamo hoće li "Mou" u svom drugom mandatu biti uspješan. Znamo pak da mu klasični alibiji više neće upaliti i, iznad svega, neće biti dosadno. Uostalom, s njim nikada i nije bilo…