90 posto vas mrzi novi Maksimir. Evo zašto mislim da ćete promijeniti mišljenje kad ga izgrade

Da odmah raščistimo: kad sam u četvrtak prvi put vidio rendere novog Maksimira, i meni je pivo zastalo u grlu.

Beton. Plohe. Rupe. Ni traga plavoj boji.

Nisam jedini. U anketi na Sportnetu gotovo 90 posto vas odgovorilo je da vam se izabrano rješenje ne sviđa. Kolega Tin Derušek otišao je i korak dalje pa je u svojoj kolumni zaključio da je Maksimir – gol.

Ja ću danas biti onaj dosadni lik s klupice u kvartu koji, dok svi oko njega gunđaju, otpije gutljaj i kaže:

"Ljudi, polako."

Zašto smo svi očekivali malu, plavu Allianz Arenu?

Problem nije u stadionu. Problem je u očekivanju.

Nakon desetljeća smrzavanja, kisnući i gledajući utakmice preko atletske staze gotovo s dalekozorom, u glavi svakog Dinamovog navijača stvorila se ista slika: zatvoren, natkriven, plavi lonac. Mala Allianz Arena na Maksimiru. Ništa drugo nismo ni htjeli vidjeti.

Isto mi je potvrdila i jedna Dinamova legenda s kojom sam jučer razgovarao na druženju u Dinamo Business Clubu. Čovjek koji je svakodnevno u kontaktu s navijačima rekao mi je da je očekivanje doslovno kod svih bilo isto.

Zanimljivo je da je s istim stavom u žiri ušao i sam Zvonimir Boban. U druženju sa poslovnom zajednicom u loži Maksimir priznao je da je razmišljao otprilike ovako:

"Samo sve zabetonirajte, zatvorite i napravite nam grotlo od stadiona."

I sad dolazimo do ključnog pitanja. Ako je stručni žiri uspio uvjeriti Bobana, čovjeka koji je proveo karijeru na najvećim stadionima svijeta, da odustane od te ideje i da je ovo najbolji projekt, onda to nešto znači.

Znači da Boban računa, kao što je jučer i nekoliko puta ponovio, da će se sve ono što ljude najviše smeta, prije svega kutovi, još popraviti. Ali bez diranja generalnog smjera projekta.

Ovo je skica, a ne stadion

Ovo je stvar koja se u cijeloj buri potpuno izgubila.

Ono što smo vidjeli je pobjednički natječajni rad. Koncept. Polazna točka. Slijede idejni projekt, glavni projekt i izvedbeni projekt, a kroz svaku od tih faza projekt će se brusiti, mijenjati i peglati.

Predsjednik ocjenjivačkog suda Toma Plejić objasnio je što je žiri u tom konceptu vidio:

"Novi stadion potpuno je neobičan, nije zatvoren u jedan volumen, nego je riječ o elementarnom sklopu velikih horizontalnih i kosih ploha... Prostor vibrira, stvara se napetost, gotovo se osjeća tutnjava."

Žiri je, dakle, birao ideju i karakter. Funkcionalni detalji dolaze poslije.

Zamislite da gradite kuću. Arhitekt vam donese prvu skicu i vi kažete: "Sviđa mi se smjer, ali kuhinja mi je premala, a spavaća soba gleda na krivu stranu." Nitko razuman tad ne baca skicu u smeće i ne traži drugog arhitekta. Sjednete, ispravljate, pa opet ispravljate. Nekoliko desetaka iteracija, većih ili manjih, sve dok ne dobijete savršenu kuću za sebe.

Upravo to čeka i novi Maksimir.

Boban je toga svjestan:

"Dakle, kutovi će biti zatvoreniji, ovo je prva konceptualna ideja koja će se razraditi, ali generalna slika će ostati. Postat će nogometni stadion, a ovo što ljudima smeta će se dotjerivati. Ljudi ne znaju kako to ide, ovo je osnovna ideja, ali bit će korekcija, sve će se približiti onome što ljudi žele."

Za 200 milijuna ne gradi se svjetsko čudo

Budimo realni. Za oko 175 milijuna eura bez PDV-a, koliko je procijenjena gradnja samog stadiona, odnosno nešto više od 200 milijuna za cijeli kompleks s garažom i terenima, ne gradi se novi Wembley. Ni novi Bernabéu.

Imali smo dva puta.

Prvi je konfekcijska arena. Stadion iz kataloga. Lakši put, manje rizika, manje kritika na dan predstavljanja. Ali po meni i lošiji put, jer bi oduševljenje splasnulo već nakon par godina. Imali bismo stadion koji izgleda kao stotinu drugih u Europi i nitko ga ne bi prepoznao na fotografiji.

Boban je to jasno rekao:

"Nismo htjeli napraviti još jednu standardnu arenu kod koje, kada pogledate fotografiju, praktički ne znate na kojem se stadionu nalazite jer svi izgledaju isto. Ovo je nešto potpuno drugačije, nešto izrazito urbano i zagrebačko."

Drugi put je teži i opasniji. Odabrati projekt koji možeš izgraditi s tim novcem, a da bude unikatan. I kao i uvijek u životu, veće zadovoljstvo dolazi kad se za nešto pomučiš.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević dodao je da je važan kriterij bila i ekonomičnost, odnosno predvidivost trajanja radova i troškova gradnje. Drugim riječima, izabran je projekt koji se stvarno može izgraditi, a ne samo lijepo nacrtati.

Boban je za Večernji list bio još konkretniji. Prema njegovim riječima, većina stadiona iz natječaja je jednostavno premašila budžet koji su Grad i RH odlučili izdvojiti za Maksimir:

"Shvaćam ljude, ali Allianz Arena košta milijardu eura, ono Barićevo rješenje koštalo bi milijardu, kao i četvrto rješenje, Njirićevo, također milijardu."

Milijardu. Otprilike pet puta više od onoga što imamo na raspolaganju.

I tu dolazimo do pravog pitanja. Ono ne glasi zašto su arhitekti, žiri ili Boban izabrali baš ovaj stadion. Pravo pitanje glasi: zašto Vlada i Grad nisu odvojili više novca?

A odgovor svi znamo. Zato što, kao država i kao grad, ipak nismo toliko bogati.

Za novac koji imamo dobili smo najviše što se moglo dobiti: stadion koji se može izgraditi, a da ne izgleda kao svi ostali.

Stari Maksimir, onaj pravi

Meni osobno najveći je plus ovog projekta što odaje počast starom Maksimiru.

I tu ne mislim na ovo što danas stoji. Ne mislim na nakaradne nadogradnje, novu sjevernu tribinu i gornji zapad. Mislim na Maksimir Vladimira Turine. Onaj s istokom na stajanje i jugom na stajanje i zapadom skroz do atletske staze.

Ljudi danas imaju kratko pamćenje i sjećaju se samo ovog nakaradno nadograđenog Maksimira. A onaj stari Maksimir imao je toplinu. Imao je osjećaj da si kod kuće. Iako nije imao krov osim na zapadu, iako je bio potpuno otvoren.

Boban je i to istaknuo:

"Sačuvala se duša starog Maksimira, nju dalje nosimo i to je dobro."

Lekcija iz Londona: atmosfera se ne kupuje

Pitajte navijače West Hama kako izgleda kad dobijete moderan stadion, a izgubite dušu.

Od 2016. godine, kad su napustili Upton Park i preselili se na olimpijski stadion u Stratfordu, žale se da su izgubili čar dolaska na utakmice. Brojke su brutalne: klub je od selidbe izgubio čak 29 tisuća vlasnika sezonskih ulaznica, a nakon ispadanja u Championship mnogi strahuju da će se najveća bojazan oko stadiona sada i ostvariti.

Moderna arena. Veliki kapacitet. Nula atmosfere.

Zato mi je najvažnija rečenica s cijelog predstavljanja ona Bobanova o tribinama. Prema onome što je vidio, tribine će biti maksimalno strme, a svaka sjedalica maksimalno blizu terena:

"Kad zamislim blizinu tribina, posebnost sjeverne tribine, energija i atmosfera će biti nevjerojatno teške za protivnike i dobre za nas."

Za svakog pravog navijača to mora biti prioritet. Jer glavna funkcija navijača u nogometnom klubu je – navijati.

I Eiffelov toranj htjeli su srušiti

Znam, znam. Izlizan primjer. Ali izlizan je s razlogom.

Kad se u Parizu gradio Eiffelov toranj za Svjetsku izložbu 1889., skupina najuglednijih francuskih umjetnika i intelektualaca, potpisala je javni prosvjed protiv "beskorisnog i čudovišnog" željeznog kostura koji će, tvrdili su, osramotiti Pariz. Toranj je trebao stajati samo 20 godina, a onda biti rastavljen.

Ne kažem da je novi Maksimir Eiffelov toranj. Kažem da prva reakcija javnosti na nešto drugačije gotovo nikad nije i konačna presuda.

Jedini pravi autogol: prezentacija

Ako nešto u cijeloj priči zaslužuje kritiku, onda je to "prodajna" prezentacija pobjedničkog rada.

Tri rendera. Relativno loše kvalitete.

Ljudi su se najviše zakačili za render koji prikazuje stadion iz zraka. A iz te perspektive ga nikada neće vidjeti. Osim ako si ne uplate let balonom.

U trenutku kad je žiri odabrao pobjednički rad, trebalo je s autorima dogovoriti izradu još rendera iz perspektive navijača. Od trenutka dolaska do stadiona, preko ulaska na tribinu, pa do pogleda na teren dok utakmica traje. Mogla se napraviti i 3D snimka makete, pa da svatko na mobitelu može "sjesti" na sjever i vidjeti kako će to izgledati.

Siguran sam da bi dojam javnosti tada bio potpuno drugačiji.

Pustimo struku da radi

Arhitektura ne mora paziti samo na izgled, nego i na funkcionalnost. Siguran sam da će kroz iteracije do idejnog i izvedbenog projekta funkcionalnost biti dovedena do maksimuma.

I budimo iskreni: nitko neće potpisati gradnju stadiona na kojem će ljudi kisnuti.

Rušenje današnjeg Maksimira predviđeno je za sljedeću godinu, gradnja bi trebala krenuti 2029., a otvorenje 2030. Do tada će se ova skica mijenjati više puta nego Dinamova postava u prosincu.

Zato predlažem jednu jednostavnu stvar. Pričekajmo. Pričekajmo da se stadion izgradi, da dođe dan prve utakmice. I kad prvi put nogom kročimo na novi Maksimir, siguran sam da će anketa s početka ovog teksta biti potpuno obrnuta.

90 posto za. 10 posto protiv.

A ja ću nakon utakmice otići ponovno sjesti na klupicu u kvartu, s hladnom pivom, i samo se smješkati i uživati, ali ne zbog toga jer sam bio u pravu nego od sreće što je Dinamo dobio dom kakav zaslužuje.