Ako se talijanski arhitekti nekome žele rugati, neka pogledaju u ogledalo

Znam koliko je lako izgubiti se u takvoj viziji. Kad si okružen sličnima, svaki tvoj argument dobije pljesak, a svako pitanje izvana zvuči kao neznanje. Balon je udoban. U njemu su svi pametni, a oni vani "ne razumiju".

Balon na Arhitektonskom fakultetu

Upravo sam se toga sjetio prateći predstavljanje novoga Maksimira na Arhitektonskom fakultetu. Fantini i Rossi, autori pobjedničkog rješenja iz milanskog studija VG13, stajali su pred dvoranom punom studenata arhitekture. Novo su rješenje predstavili samouvjereno i lakoćom. Gotovo fakinski. A istomišljenici su im se divili. Studenti su smijehom popratili svako novinarsko pitanje, a gotovo svaku rečenicu gostiju nagradili dugim pljeskom. Bolju sliku balona teško ćete naći.

Pogledajmo što se u tom balonu govorilo. Novinar je pitao jesu li ikada bili na Maksimiru i osjetili tamošnju kišu i vjetar. Odgovor: nisu, ali su se držali uvjeta natječaja. Drugim riječima, projektirali su kuću za vrijeme koje nikad nisu osjetili, za ljude koje nikad nisu vidjeli i za igru koju, sudeći po onome što su rekli, nikada nisu pošteno igrali. Kad je kiša ipak postala problem, ponudili su grijana sjedala kao rješenje. Kad ni to nije bilo dovoljno, objasnili su da se kad kiša pada pod kutom od 45 stupnjeva pokisne i pod krovom.

Na pitanje koji je stadion s četiri odvojene tribine uspješan, naveli su Villa Park. Riječ je o stadionu koji je od kraja 19. stoljeća rastao tribinu po tribinu, onako kako su Aston Villi dopuštali novac i prilike, a ne o konceptu nacrtanom 2026. za grad koji ga plaća iz proračuna. Jedan primjer iz drugoga vremena i drugoga konteksta nije argument, više mi se čini kao alibi. Usput su nam objasnili da se navijači u Engleskoj više ne ponašaju žestoko jer bi ih policija izbacila, i to prilično grubo. Zanimljivo je da su to iznijeli kao preporuku.

Kad su ih upitali što kažu na to da Dinamovi navijači ne žele odvojene tribine, odgovorili su da su na to već odgovorili. Nisu. Tvrditi da si odgovorio umjesto da odgovoriš stara je retorička varka. Kad su ih pitali o Turini, čiji su Maksimir navodno reinterpretirali, rekli su da nisu povjesničari i da nisu detaljno istražili njegov opus. Naišli su na fotografije koje su se poklopile s njihovim shvaćanjem arhitekture. Lijepo. Samo što je to doslovna definicija balona: svijet postoji onoliko koliko potvrđuje ono što već mislim.

Matija Škerbić u maestralnom je tekstu na Sportnetu još u rujnu sve sažeo u jednu profesorsku presudu: žiri je pao ispit, ne iz arhitekture, nego iz logike. Ovaj su tjedan na rok izašli i sami autori i nisu prošli ništa bolje. Ponovili su iste pogreške, samo na engleskom i uz pljesak. Ponovno "uvjereni smo" umjesto "evo dokaza". Ponovno su krive "sirove i pojednostavljene" vizualizacije, a ne ono što one prikazuju. Ponovno se nezadovoljstvo onih koji će se stadionom koristiti tretira kao nesporazum koji će riješiti bolja prezentacija…

Ima tu i jedna rečenica koju bih uokvirio. Autori kažu da arhitektura nosi veliku odgovornost prema društvu i da ono što nacrtaju ima posljedice. Slažem se. Ali odgovornost se ne iskazuje izjavom na predavanju. Iskazuje se tako da saslušaš one koji će se tvojim rješenjem koristiti. Da odeš na bilo koji stadion, staneš na sjever u veljači, pokisneš, smrzneš se i tek onda crtaš. Ili da, kad ti novinar kaže da se većina ljudi ne slaže, barem pokušaš smisleno odgovoriti.

Stadion kao stočni sajam

Sjetimo se vizualizacija koje su nam trebale pomoći da novi stadion bolje razumijemo. Pod sjevernom tribinom, domom Bad Blue Boysa, autori su zamislili buvljak: šatore, rabljenu odjeću, stare monitore i televizore s katodnom cijevi. Oko toga monumentalne plohe golog betona. Stadion koji bi trebao biti gotov najranije 2031. u njihovoj glavi izgleda kao hrelić iz 1994.

Foto: VG13 Architects

Pogledajte te slike i recite mi na što vas podsjećaju. Mene na stočni sajam. Četiri odvojena obora, razmaknuta tako da između njih puše vjetar. Otvoreni kutovi kroz koje se lako uvodi i izvodi. Betonske rampe i vanjska stubišta oko stupova, s uskim međupodestima gdje bi u slučaju evakuacije nekako trebalo proći 6 do 7 tisuća ljudi. A dolje, ispod svega, sajmište: šatori, roba, cjenkanje. Sve je tu osim onoga zbog čega se stadion gradi.

Žiri je to nazvao "gotovo suprematističkom kompozicijom" i "kondenzatorom kolektiva", a praznine između tribina hvalio je kao "presudne". Razumijem taj jezik. Godinama sam ga slušao i, priznajem, ponekad i govorio. Upravo zato znam koliko je opasan. I koliko je jadan. Njime se može opisati bilo što. Pod njim se može prodati bilo što. I u njemu nema mjesta za jedno obično pitanje: gdje će stajati čovjek s ulaznicom i hoće li mu biti dobro?

Navijači nisu stoka. Ne dolaze na stadion da ih se rasporedi u obore i provede kroz rampe. Dolaze da budu zajedno, zbijeni, glasni, pod krovom koji vraća zvuk, na tribini koja se nadvija nad travnjakom. Talijanski "genijalci" to možda vide kao primitivnu sentimentalnost, ali to misle zato što o sportu ne znaju ništa. Stadion za koji se ne zna tko u njemu stoji nije avangardan. Samo je napravljen za nekoga drugoga. Za nekoga tko živi samo u svojoj glavi, a ne rame uz rame s drugim navijačem.

Zamislite da neki arhitekt u središtu grada podigne velebno kazalište bez krova i obrani ga istim argumentima. Kome bi smetali kiša ili zimski vjetar dok na miru gleda Orašara ili Jadnike? Vjerujem da bi gledateljima, dok drhte od hladnoće, predstava ipak bila malo manje dojmljiva.

Recimo to onda bez akademskog uvijanja: zamislili su stadion za stoku. Ne za ljude koji nešto osjećaju, nego za mase koje treba smjestiti, prebrojiti i propustiti kroz vrata. Za tijela koja zauzimaju mjesto, a ne za zajednicu koja tom mjestu daje smisao. Ljubitelji sporta nisu stoka. Otac koji dovodi sina na prvu utakmicu, starac koji pamti Dinamo iz šezdesetih, klinci koji nakon škole jedva čekaju gledati svoje sportske idole… Oni nisu stoka. A vi, gospodo arhitekti, niste bolji od njih. Mi nismo narod kojemu netko izvana treba objašnjavati da će nam na vjetru biti dobro jer su tako nacrtali, da ćemo se naviknuti na beton jer je to umjetnost i da ćemo jednom, kad dovoljno sazrijemo, shvatiti ono što su oni shvatili u milanskim uredima.

Da ne bi bilo zabune, takav pogled na navijače nije samo talijanski uvoz. Zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet, koji je i sam sjedio u žiriju kao zamjenik člana, na nedavnoj je konferenciji upitan je li itko od članova žirija zamislio sebe na tribini dok puše sjeverac. Odgovorio je da su navijači "malo otporniji od toga da ne mogu izdržati malo kiše i sjeverca". Želju za zatvorenim stadionom nazvao je uvriježenom predodžbom, iako su upravo spojene tribine navijači dogovorili s klubom prije raspisivanja natječaja. Eto službenog stava: stoka je izdržljiva, neka kisne. Ostaje samo pitanje bi li gospodin zamjenik isti savjet dao i ljubiteljima HNK-a iz ranijeg primjera.

Cijeli je ovaj projekt u svojoj srži pitanje poštovanja. Prema sportu, prema publici i prema gradu koji plaća. A poštovanje počinje od jednostavne pretpostavke: oni za koje gradiš znaju nešto što ti ne znaš. Tko tu pretpostavku odbaci, ne gradi rješenje. Gradi problem.

Ogledalo

Zato, ako se talijanski arhitekti žele nekome rugati, onima koji pitaju, onima koji navijaju i onima koji će sve to platiti, neka prvo pogledaju u ogledalo. Vidjet će ljude koji nikad nisu stajali na sjeveru, nikad nisu pokisli na Maksimiru i nikad nisu čekali da se tribina isprazni nakon poraza. Ali vidjet će i ljude kojima bi se uistinu trebali rugati: uplašenu djecu u tijelima odraslih, gladnu pljeska istomišljenika i prezira prema svima ostalima. Od puka na koji gledaju kao na stoku mogu pobjeći, ali od ogledala ne mogu. Gledat će ga svaki dan, u svakom odrazu. I u tom odrazu neće čuti lažni pljesak iz balona. Možda će vidjeti i ono što žele vidjeti u drugima.