Cijenimo li dovoljno hrvatsko nogometno kraljevstvo?

Konjica je redom bila sastavljena od najkvalitetnijih svjetskih vitezova. Za istim su stolom tada sjedili vitezovi okruglog stola Reala, Barcelone, Liverpoola, Intera, Milana, Juventusa, Atletico Madrida, Monaca...

Te 2018. godine za hrvatskim su stolom objedovali najbolji vitezovi starog kontinenta.

Njihov novi vođa, tek nedavno okrunjeni kralj Zlatko, odmah je prepoznao kako ispred sebe ima vojsku za najveće bitke.

Ali znao je da ne smije srljati.

Ne smije ponavljati greške svojih predhodnika: kralja Slavena, kralja Nike, kralja Ante koji su redom, na austrijskim, brazilskim i francuskim poljanama, iznenada padali nakon lepršavih bitaka.

Kralj Zlatko znao je već tada da Hrvatska bitke mora voditi u blatu, a ne u poljima predivnih zumbula.

Bilo bi pogubno s takvom silom junaka krenuti bezglavo trčati kroz zasjede Argentinaca, Danaca, Rusa, Engleza gdje bi samo jedna zalutala strijela mogla značiti kraj naših putovanja.

Znao je da u momčadi ima generale čije prednosti nisu u hitrom trku njihovih konja, nego u taktičkom postavljanju ispred neprijateljskih linija s isučenim mačevima koji će spremno dočekati svaki krivi potez protivnika.

Bilo je važno umrtviti bojište i istaknuti prednosti svojih vojnika.

NOVI NAČIN RATOVANJA

Zlatko je te godine svijetu predstavio novi način ratovanja. Takozvani hrvatski blok koji protivniku ne dozvoljava priliku da hitrom konjicom probije naše linije.

Generali Luka, Ivan i Marcelo vješto su kružili terenom oslobađujući i gradeći prostor hitrim vitezovima Mariju, Ivanu i Anti koji su spremno koristili sve pukotine hrvatskih protivnika.

U tim bitkama nije bilo ljepote.

Bile su to mukotrpne, iscrpljuće borbe koje su gotovo uvijek izlazile iz predviđenog okvira vremena i na kraju bile odlučivane tek boljim streljačkim sposobnostima Zlatkovih junaka.

Na kraju ruskog putovanja Hrvatsku je dočekala Francuska. Nažalost, našim je junacima, nakon legendarnih bitki, ponestalo snage da u blato odvedu fizički dominantnije Deschampsove trupe.

Pali smo u Moskvi, ali uzdignute smo se glave, na srebrnom štitu, vratili u Hrvatsku.

Oduševljenja nije nedostajalo. Malena srednjoeuropska država slavila je svoje najveće pobjede još od turskog zaustavljanja kod Sigeta. Samo su rijetki u to vrijeme preispitivali odluke kralja Zlatka.

POJAVA HRVATSKIH ZMIJA OTROVNICA

Nekolicina nas, među kojima je i pisar ovoga teksta, pitala se: Je li moglo bolje?

Je li ta hrvatska teška konjica, sa svim tim najboljim svjetskim vitezovima, ipak mogla biti laka konjica i prolaziti kroz te bitke lepršavije, uvjerljivije i bolje?

Ne bi li bilo bolje da smo sa svim tim snagama jurnuli kroz minska polja Danske, Rusije i Engleske i po cijenu par zalutalih strijela, bitke ipak rješavali učinkovitije i brže? Možda bi onda ipak ostalo više snage za Napoleonove zemljake i kralj Zlatko bi na kraju tog rata zasjeo na tron svijeta.

S takvim smo se razmišljanjima, u to vrijeme, morali skrivati po ulicama.

Ne daj Bože da te netko, toga ljeta gospodnjeg 2018., čuo da propitkuješ vojne taktike kralja Zlatka.

Zlatko je donio srebrninu u naše, dotad siromašne, nogometne kraljeve i svako kritičko razmišljanje u ono je vrijeme bilo kažnjavano giljotinom na javnom trgu.

Prolazile su godine u kojima se kraljeva vojska sa svjetskih bojišta vraćala uzdignutih ruku dok bi na europskom tlu bitke napuštala pognutih glava.

Nakon poraza u bitci sa Španjolskom 2021. kritičari, i pisar ovog djela, izmigoljili bi svoje zmijske glave iz tamnih rupa te tada ponosno gradom zborili dobro poznatu uzrečicu prosječnog hrvatskog građanina: jesam ti rekao?

“Kralj je gol!”, uzvikivali bi praznim hrvatskim ulicama jer onog svečanog dočeka iz 2018. sada nije bilo.

PROSVJETLJENJE NA BLISKOM ISTOKU

Slijedile su nove svjetske bitke u Kataru. Redom su hrvatski križari na Bliskom istoku izlazili neporaženi iz okršaja s marokanskim legionarima, belgijskim kolonijašima te naposljetku vodili mukotrpnu, dugotrajnu bitku s japanskim samurajima koje je na kraju slomio tek streljački vod kralja Zlatka.

Te 2022. godine za hrvatskim viteškim stolom više nije bilo igrača Barcelone, Liverpoola, Juventusa, Milana, Monaca. Sada su za tim stolom sjedili igrači Leipziga, AEK-a, Zenita, Celtica, Dinama, Hajduka…

Za našeg kralja razlike nije bilo.

“Hrvatski vitezovi ne smiju jurišati”, zborio je za okruglim stolom. “Moramo ponizno čekati svoju šansu i strpljivo graditi napade preko središnjih generala Luke, Matea i Marcela!”

Zmijama je upravo ta, sad već mnogo puta viđena taktika, dala povoda da opet provire svoje glave, spremno čekajući okršaj s brazilskim golijatima u nadi kako će to biti kraj hrvatskog puta.

No kralj je opet ponovio isto.

Brazilski golijati koprcali su se 120 minuta u iskusno pripremljenoj hrvatskoj kaljuži, a sve opasnije prodore kroz živo blato zaustavljao je naš vitez Dominik uz pomoć admirala Dejana i kneza Domagoja.

Na kraju je Brazilcima opet presudio sada već svjetski poznati hrvatski streljački vod koji je nepogrešivo ispucao svoje četiri strelice u brazilske mete i odveo hrvatsko kraljevstvo po treći put na korak do raja.

Brojne je to zmije ponovno vratilo u rupe, a pisar ovoga djela, upravo je u toj bitci protiv Brazila, shvatio da kraljeva taktika zapravo funkcionira gotovo besprijekorno: “Kralj nosi najljepše kraljevo ruho!”

Mi nikada nismo imali vojsku za juriš!

Kad god bi jurnuli, ubrzo bi nam se to osvetilo. Dapače, svjetske i europske bitke uvijek bi se trebale voditi tako oprezno!

Pogledajte samo razbijene vojske Brazila, Njemačke, Portugala, Nizozemske. Koliko je samo snage bilo u njihovim redovima, a zadnjih su godina svjetska i europska bojišta napuštali pognutih glava.

HRVATSKA U BLATU RATUJE NAJBOLJE

Pisar više nije preispitivao taktike hrvatskog kralja. Prihvatio je činjenicu da je bio u krivu.

Hrvatska svoje bitke MORA voditi u blatu!
Zaboraviti na poljane predivnih zumbula.

Vojska je te zime 2022. godine u Hrvatsku stigla na brončanom štitu, poražena je tek od najjače armije svijeta, predvođene argentinskim carem Lionelom.

No, razloga za nezadovoljstvo nije bilo. Slavlje, ponos i dječački zanos svakog stanovnika prekrasnog hrvatskog kraljevstva bio je gotovo jednak povratku srebrnog štita iz Rusije.

Hrvatska je opet bila na vrhu svijeta.

Kada je godinu kasnije Hrvatska u završnoj bitci Lige nacija odvela i snažnu Španjolsku armadu u blato, vaš pisar je pomislio: to je to! Gotovo je!

Sada su i one smiješne, bezopasne, neotrovne zmije, nalik glistama, na hrvatskim zrakama sunca postale predivni leptiri, a one, kojima ni ta čudotvorna svjetlost nije pomogla, ostat će zauvijek zakopane u zidinama hrvatskih kraljevskih gradova gdje će ih vječna tama u surovoj tišini pojesti.

Međutim, pisar je, baš kao i u procjeni kraljeve taktike, opet bio u krivu.

Bila je potrebna samo godina dana. Sitna, kratka, bezvrijedna godina dana da se opet zaborave svi uspjesi kraljeve armije i zaboravi mudar način njegovog ratovanja.

Umjesto preobrazbe tih malobrojnih zmija u predivne leptire u hrvatskom kraljevstvu se, toga ljeta gospodnjeg 2024. godine, dogodilo nešto suprotno.

POVRATAK HRVATSKIH OTROVNICA

S europskog se tla Hrvatska opet vratila pognutih glava.

Iako smo poraženi samo u bitci protiv kasnijih europskih vladara Španjolaca, neodlučeni ishodi bitaka protiv Albanije i Italije dali su povoda nemilosrdnim zmijama da opet izmigolje iz svojih tamnih ćelija i krenu siktati hrvatskim ulicama.

Ne samo da su se zmije vratile, nego su i mnogi leptiri sada pretvoreni u zmije!

Iako je kraljeva vojska koristila istu blatnjavu taktiku koja joj je donijela sva ona slavlja prije.
Iako hrvatski vitezovi više nisu sjedili za okruglim stolom najvećih svjetskih klubova.
Iako je Hrvatska pala tek u posljednjim trenucima bitke zalutalom strijelom talijanskog viteza Zaccagnija.

Za zmije opravdanja nije bilo.

Njihovi siktaji bili su glasniji nego ikad: "SSSSSSSSSSMIJENITE GA!", orilo se hrvatskim kraljevstvom.

Na sreću kraljevsko vijeće bilo je dovoljno mudro. "Kralj je donio toliko dobroga hrvatskom kraljevstvu, neka nas povede i u bitke na američkom kontinentu.“

KRALJEV MAČ ISTINE

Došlo je ljeto 2026. godine i zmije su opet vrebale iz prikrajka.

Kralj je, za razliku od ovog pisara, znao da će zmije s prvim zrakama neuspjeha opet izviriti na površinu.

Nije ih u toj namjeri spriječila ni neumorna bitka protiv Engleske koja nas je porazila tek nakon neopreznih grešaka našeg generala Luke i naših obrambenih jedinica. Zmije su samo čekale sljedeći posrtaj protiv hrabre i fizički moćne Paname kako bi zarile svoje otrovne "očnjake" u vene hrvatskog kraljevstva.

Kralj Zlatko nije se dao smesti. Ponovio je istu taktiku.

Bitku je odveo u blato, a vitez Ante samo se naklonio našem vojskovođi i darovao mu novu dozu antiotrova protiv hrvatskih poskoka.

Bitka protiv Gane bila je nova prilika našim riđovkama da zatruju pore hrvatskog društva, ali kralj Zlatko još jednom je na bojište izveo svoje najiskusnije vitezove.

Pričekao je Ganu u svom prepoznatljivom hrvatskom bloku i na teren poslao jednog od najosporavanijih hrvatskih vitezova: viteza Nikolu.

Nikola mu je svojim nastupom podario najoštriji mač istine, a kralj Zlatko s njime je britko odrubio glavu svih hrvatskih zmija otrovnica.

Dok su im se glave kotrljale po tlu tek nedavno završene bitke s Ganom tu i tamo se poneka mogla čuti na samrti kako prosikće: “sssssssslabi smo! ssssssstari smo! sssssspori smo!”

NEMA VEĆEG KRALJA OD NAŠEG KRALJA

Kralj Zlatko četvrti je put, u pet pojavljivanja na poljanama najvećih bitaka, hrvatske vitezove proveo preko rijeke Rubikon.

Osim kralja Zlatka, samo je francuski kralj Didier duže stolovao na prijestolju u posljednih osam godina, no nitko nije donio više medalja s najvećih bojišta. Tek su Engleska i Francuska izjednačili uspjehe hrvatskog kraljevstva po broju kolajni koje su vraćale u svoje domovine.

Za vašeg pisara, koji se iz zmije pretvorio u leptira 2022. godine, dileme nije bilo.

Kralj Zlatko je za vrijeme svoje vladavine radio čudesa.

Je li griješio? Sigurno je.
Je li mogao bolje? Možda je.
Je li napravio dovoljno? I previše.

Nikada nećemo znati kakvo bi hrvatsko kraljevstvo bilo da je kralj Zlatko sa svim onim sjajnim vitezovima okruglog stola krenuo u juriš na najveće armije svijeta.

Možda bi u Kraljevinu Hrvatsku stigli zlatni štitovi, možda ne bi bilo pognutih glava nakon bitki protiv Albanije i Italije, ali tko zna, možda bi kralj Zlatko drugačijim pristupom već u Rusiji izgubio svoju glavu na nekom od danskih ili ruskih koplja, baš kao što su glavu na turskim, meksičkim i portugalskim kopljima gubili kraljevi Slaven, Niko i Ante.

Tanka je linija između pobjede i poraza.

Kralj Zlatko je to znao.

Znao je da u najvećim ratovima nije važno lijepo jahati, graciozno mahati mačem i što više puta ubosti.

Bitno je ne umrijeti, neokrznuto proći kroz protivničke linije i samo jednom, pravilno ubosti.

Padali su tako mnogi pod mačem kralja Zlatka, a isto prijeti i Portugalu uskoro.

SUNCE ĆE NOĆ ZAMIJENITI, ZMIJE NESTATI, A LEGENDA OSTATI

Kralj će protiv portugalskog kraljevstva opet poslati svoje najiskusnije vitezove, oni će opet čekati, rovariti po blatnim poljanama Toronta kako bi pronašli pravi put do portugalske žile kucavice.

Opet će nam oči krvariti, opet će nam živci igrati, čak će se i mitske, hrvatske zmije toga dana vratiti.

Baš kao u legendarnim mitovima, glave će im opet izrasti i još jednom će za vrijeme bitke likovati nad mrtvim, ružnim i dosadnim hrvatskim bojištem čekajući krivi korak našeg vojskovođe.

No bez obzira na ishod te bitke, kralj će otići u legendu, a zmije ostati hladne i beskrvne.

Čak i ako po završetku bitke opet izađu na sunce, ne brinite.

Leptire će uvijek grijati uspjesi Hrvatske, a kad zmijama sunca nestane, odgmizat će u rupe najtamnije...