Heroj dana - Stephen Eustaquio: Portugalac koji je odbio deset poziva postao je zvijezda Kanade

Kako nogomet piše sjajne priče, tako je i ovaj trenutak karijere, veznjak Los Angeles FC-a zabio je baš u svom gradu te donio neizmjernu radost ne samo navijačima "Les Rougesa", nego i svim neutralnim pratiteljima Mondiala, skrativši im muke produžetaka u jednoj negledljivo lošoj i dosadnoj utakmici s (obostrano) dramatičnim nedostatkom kvalitete.

Stephen Eustaquio napunit će uskoro 30 životnih ljeta. Sin portugalskog imigranta rođen u Leamingtonu (Ontario), već kao dječak preselio se u domovinu svojih roditelja, lutao je po provincijskim klubićima tipa Torreense (senzacionalni osvajač Kupa ove sezone), Leixoes, Leiria, Chaves, Pacos Ferreira, a između svih tih selidbi u jednoj sezoni je potražio sreću u meksičkom Cruz Azulu, ali umjesto slave, doživio nevjerojatno bizarni peh. U debitantskom nastupu ušao je s klupe u igru u susretu sa Tijuanom, nedugo zatim je zbog prekršaja dobio crveni karton, ali je pregledom VAR-a poništena odluka. Nažalost, jer samo par minuta poslije doživio je tešku ozljedu koljena radi koje je pauzirao osam mjeseci i više nikada nije navukao dres "Plavog križa".

Prije četiri godine, dok je bio u Pacosu, dogodio se prijelomni trenutak njegove karijere, kad je dobio poziv za transfer u Porto, te je za "Zmajeve" odigrao 95 utakmica, a u svoj životopis upisao dvije osvojene titule prvaka Portugala – računajući i nedavno osvojenu, s obzirom da je tek u veljači preselio u LA – te tri Kupa i jedan Liga kup.

Iza svih ovih šturih, suhoparnih podataka, krije se ipak vrlo zanimljiva priča o igraču kojem je ovo bio 60. nastup u nacionalnoj selekciji. Naime, "legenda" kaže da je za nogometnu karijeru Stephena najzaslužniji tata Armando, koji mu je uporno nakon svakog treninga govorio "moraš učiti igru, napredovati svaki dan. Kad to prestaneš raditi, završit ćeš sa nogometom". Sin je očeve savjete shvatio u najdoslovnijem smislu: ispunjavao je bilježnice zapisujući svoja zapažanja, ideje kako poboljšati svoju igru, sate je provodio pred laptopom analizirajući videa svojih nastupa.

Put prema afirmaciji do statusa svestranog veznjaka koji može "pokriti" sve pozicije u manevru (kako se ono kaže, box to box) nije bio baš posut ružama, tražio ga je kroz sve spomenute portugalske klubove, da bi konačno dosegao vrhunac na Dragau. U Portu su ga opisali riječima "tako školovan igrač, kao da je prošao školu Barcelonine La Masije", a u Guardianu su ga doslovno predstavili ovako: "pokriva prostor kao broj šest, gradi igru kao broj osam, a posjeduje viziju broja deset". OK, možda malo pretjerano, ali ipak – znakovito.

Nastupao je Stephen i za U-21 selekciju Portugala i to u generaciji Bruna Fernandesa i neprežaljenog Diega Jote. No, jednog dana, kako bi se reklo u bajkama, zazvonio je njegov mobitel, a na drugoj strani bio je John Herdmann, tadašnji izbornik Kanade, pozvavši ga da zaigra za seniorsku selekciju zemlje "javorovog lista". Nakon što ga je, doslovno, odbio deset puta, jedanaesti poziv je konačno "slomio"…

"Kanada je bila spas za moju obitelj kad nam je to najviše trebalo, vrijeme je da vratim dug", objasnio je.

Osim nogometni ispita zrelosti, snage i karaktera, ovaj režiser igre Kanade polagao je i one daleko važnije, ljudske, životne. Još 2023. godine, kad je već ispunio san igranja za Porto, u poluvremenu utakmice doznao je najgoru vijest, o smrti majke Esmeralde. Samo nekoliko mjeseci kasnije, od infarkta je preminuo i tata Armando. Stephen je tako ostao bez ruke koja ga je vodila otkad je po prvi put dotaknuo nogometnu loptu, svog svjetionika. Ali od sinoć, on je najsvjetlija zvijezda na nebu Kanade.