Prvo ljeto bez nervoze: Kako je Uprava Dinama izliječila navijački PTSP?

Vrućina gradskog asfalta...

Kultna pjesma Tram 11 iz 2000. godine možda najbolje opisuje srž svakog ljeta u Zagrebu. Od pojave te ljetne himne kvartovskih igrača pa sve do ovog ljeta '26, prosječni Dinamov navijač svaku je novu sezonu čekao na iglama. Bilo zbog kriminalnih aktivnosti koje su se događale unutar kluba pod vodstvom Mamića i njegovih poslušnika, bilo zbog iščekivanja kvalifikacija i strepnje pred Sheriffom i sličnim nogometnim "velikanima", pa sve do čekanja ponuda koje "izuvaju iz cipela", uz vječno pitanje hoće li najbolji igrači biti prodani uoči važnih kvalifikacijskih utakmica.

Pitali smo se tko će ih zamijeniti. I tako smo se godinama vrtjeli u krug te opsesivno komentirali i preispitivali sve poteze Uprave. A zašto smo to radili? Zato što nismo smatrali da je to Uprava koja radi u najboljem interesu kluba (što je u konačnici potvrdila i sudbena vlast) te zato što tu Upravu, u konačnici, nismo sami izabrali kao članovi kluba.

Ljeto '25: totalna rekonstrukcija i nastavak kolektivne nervoze – PTSP službeno dijagnosticiran

Zašto smo onda i prošle godine na isti način komentirali sve poteze nove Uprave, legitimno izabrane na prvim demokratskim izborima u Dinamu, pitat će neki?

Zato što smo nakon desetljeća borbe za klub razvili PTSP i više se nismo znali drukčije ponašati. Dodatno, nije nam išla na ruku ni činjenica da smo znali kako će Boban i ekipa iz sportskog sektora napraviti totalnu rekonstrukciju svlačionice, gotovo nezabilježenu u modernom nogometu.

U parku u kvartu, dok su nam se klinci bezbrižno igrali, mi stariji komentirali smo i preispitivali svaku odluku.

"Otkud sad taj Bakrar? Zabio je čovjek nekoliko golova u tom jadnom MLS-u! Ma kakav Zajc, pa taj nije mogao igrati ni u Empoliju! Goda je bio drugi lijevi bek u Rijeci i nisu mu htjeli produžiti ugovor... Do kada ćemo čekati Belju, kao da je Ronaldo (op. a. onaj pravi, naravno)?"

Komentari na forumima gorjeli su, videi s priprema secirali su se do najsitnijih detalja, a doslovno je vladalo kolektivno ludilo – i to ne ono pozitivno.

Sezona '25/'26: sezona učenja i mentalnog rasta Dinamovog puka

Onda je krenula sezona, i to odlično. Čak i iznad očekivanja, što je priznao i Boban. Nizale su se pobjede u SHNL-u i Europskoj ligi. No ubrzo je došla prva prava kriza i otrježnjenje tijekom listopada i studenoga, a nervoza Dinamovih navijača ponovno je bila na vrhuncu.

Paralelno s krizom organiziran je novi članski dan, praksa koju je nova Uprava uvela kako bi se otvorila prema članovima i omogućila im da pitaju sve što ih zanima. Boban je tada priredio pravi šou i povukao briljantan potez. Prebacio je fokus medija i navijača na sebe te dao prostor i povjerenje treneru i igračima kako bi se mogli koncentrirati isključivo na ono što se događa na terenu. Vjerovao je u viziju i plan sportskog sektora.

Po meni, upravo je to bila prekretnica u promjeni mentalnog sklopa Dinamovih navijača. Svi su očekivali smjenu trenera, a Boban je izjavio, parafraziram reklamu koju i nakon toliko godina svi sprdaju:

"Ja tom čovjeku vjerujem!"

Svi znamo kako je Dinamova sezona završila te je Dinamov navijač prvi put mogao vidjeti i ubirati plodove stručnosti, kvalitete i dosljednog provođenja sportske vizije. Mogao je vidjeti što znači imati na čelu kluba čovjeka s mudima i znanjem.

To je nešto što u Dinamu nismo imali prilike vidjeti desetljećima jer su se prije "nove ere" odluke donosile iz kojekakvih sebičnih i populističkih pobuda, vrlo vjerojatno pod utjecajem svega i svačega.

Upravo zato sezona '25./'26. zauzima toliko važno mjesto u dugoj povijesti Dinama i može se staviti uz bok legendarnoj '82. Jer smo napokon izliječili PTSP.

Ljeto '26: Prvo ljeto koje u potpunosti miran ispijam pivu na klupici u kvartu, na vrućini gradskog asfalta

Ovo ljeto donijelo je potpunu suprotnost. Dok nam se klinci i dalje bezbrižno igraju u parku, mi stariji mirno pijemo hladnu pivu na klupici i nitko više ne komentira nabrijano poteze sportskog sektora. Nitko ne gunđa da se kasni s pojačanjima. Tek se tu i tamo provuče rečenica:

"Joj, jedva čekam da nova sezona krene."

Izgleda da smo uspjeli izliječiti PTSP.

A upravo bi tako trebalo biti u normalnom nogometnom klubu. Da se ne skače na svaku loptu, ni na prvu ni na treću. Da se ne vjeruje žutilu u sezoni kiselih krastavaca nego riječima Uprave.

Dominguez odlazi u Lazio? Koga briga kad znaš da u uredima ispod Zapada već postoje bilježnice pune imena potencijalnih zamjena? Tko danas može staviti ruku u vatru i reći da neće doći netko još bolji? Mislim da među Dinamovim navijačima takvih skoro pa više i nema.

I to je najveća pobjeda Dinamova proljeća i Zvonimira Bobana.

Ubrzo počinje nova sezona. Kako ćemo proći protiv Thuna? Vidjet ćemo. No nitko nije u panici. Postoji samo ona dobra, pozitivna trema i iščekivanje jer smo svi željni gledati "run and gun" nogomet Kovinih trupa i nastavak prošle sezone koja nas je napunila optimizmom i vjerom u Dinamo.

Za kraj, citirat ću jedan stih iz gore spomenute uspješnice Tram 11, kao zahvalu svima koji su omogućili da imamo ovakav Dinamo:

"...za sve kaj su ustali iz blata... jer ne trpe sranja..."