Je li London vrijedan toga?

Ne brinite, nije ovo još jedan tekst o Luki Modriću - ima u Tottenhamu još Hrvata o čijem se statusu može raspravljati. A za nas je zapravo puno zanimljiviji i problematičniji slučaj Nike Kranjčara, jer Luka će igrati nogomet, u Tottenhamu, Chelseaju ili negdje drugdje - nije na kraju dana ni toliko bitno.

Harry Redknapp izuzetno je nepravedno postupao s Kranjčarom u protekloj sezoni. Ne zato jer je procijenio da su Bale i Van der Vaart bolji izbor za momčad - puno bi trenera tako odlučilo - već zato jer je Kranjčara baš zacementirao za klupu u svim mogućim utakmicama, postupajući s njim kao kakvim "no-name" nogometašem, ne davajući mu ozbiljne prigode ni na kapaljku, ni onda kada su ulazili dvostruko lošiji nogometaši, ni onda kada Balea ili Van der Vaarta nije bilo, ni onda kada je Niko u dresu reprezentaciji pokazao da je u izvanrednoj formi, a ni onda kada mu je briljantnim pogocima uzvratio za malenu šansu koju je dobio u Premiershipu.

Zapravo, nakon što je u veljači krasnim udarcima donio pobjede protiv Boltona (kao zamjena) i Sunderlanda (kao starter), Kranjčar do kraja sezone niti jednu utakmicu nije započeo od početka! Kakav je to odnos? Kada je protiv Arsenala u Carling Cupu Redknapp na teren poslao praktički B momčad, čak je i onda Kranjčara uveo s klupe, u 95. minuti. Niko je sezonu kada je u apsolutno najboljim igračkim godinama proveo tako da bude taktička zamjena u 85. ili 90. minuti, da gledatelji mogu pozdraviti Van der Vaarta, Balea ili nekog trećeg.

Tako se postupa s juniorima, nekim mladim nadama, veteranima pri kraju karijere ili limitaranim igračima koji i služe tomu da budu zamjene.

Kranjčar je standardni prvotimac Top 10 reprezentacije svijeta i već sada taj 27-godišnjak ima više nastupa od legendi poput Bobana, Prosinečkog, Asanovića, Štimca, Ladića ili Bokšića, a više golova zabili su samo Srna, Eduardo i neuhvatljivi Davor Šuker.

Drugim riječima, ako nije dobar Redknappu, nekome je sigurno dobar.

No, iako ga je u Tottenham doveo za "siću", iako mu je Kranjčar uvelike pomogao u najvećim trenerskim uspjesima - osvajanju FA Kupa s Portsmouthom ili 4. mjesta u Premiershipu s Tottenhamom (koje, usput budi rečeno, nije uspio ponoviti kada su violine bile Bale i VDV), iako Niko nikada nije postao problematičan i trpio je podcjenjivački odnos iako ima bolji CV i reference od 95 posto igrača u Tottenhamovoj svlačionici, Redknapp je za Kranjčara izvisio bezobrazno visoku cijenu. Ne zbog Nikine kvalitete već zbog činjenice da je prošle sezone odigrao četiri utakmice od prve minute.

Redknappova i Tottenhamova logika je vrlo jasna - ako netko plati puno, sjajno, zaradili smo na njemu. Ako, pak, nitko nije spreman toliko platiti, još bolje, imamo na klupi kvalitetnog igrača koji može uskočiti ako se netko ozbiljnije ozlijedi, a neće raditi nikakve probleme što sjedi na klupi.

I ta vrlina - korektnost u odnosu prema klubu, obvezama, treneru, ugovoru - ujedno je i Kranjčarev problem.

Ima li smisla da se za odlazak puno žešće bori Modrić, koji ima bogovski status u Tottenhamu?

I tu dolazimo do upitnika - zašto Niko rukama i nogama ne pokušava pobjeći s White Hart Lane s obzirom na odnos koji je Redknapp prošle sezone imao prema njemu? Argumenata za razgovor s Levyjem ima mnogo, već su zapravo i ovdje navedeni - kupili ste me povoljno, dao sam doprinos rezultatima i isplatio sam se, radio sam, trenirao i šutio, a sada mi molim vas dajte da igram nogomet!

Ako nešto znamo o Kranjčaru, onda je to upravo da više od svega voli igrati nogomet. I kao onaj tip nogometaša koji toj igri "daje dušu", teško je shvatljivo da ne inzistira na odlasku, na igranju i da prihvaća klupu - jer jasno je da ga i u novoj sezoni čeka klupa, čak i da ode Luka Modrić. Redknapp ga ne vidi na toj poziciji.

Pitanje je, dakle, zašto? Jedan od odgovora se običnom navijaču čini bezveznim, no Kranjčaru - ili bolje rečeno Kranjčarevima - on je očito jako važan.

London.

Kranjčaru i obitelji ne ide se baš iz Londona, velegrada koji nudi puno više od Bremena, Wolfsburga, Firenze ili "nedajBože" Kijeva. Je li zaista moguće da Kranjčar više voli klupu u Londonu nego travnjak negdje drugdje?

K tomu, plaća u Tottenhamu je sjajna, Premiership je najatraktivnija liga, stadioni su lijepi i puni, protivnici odreda zanimljivi, veliki, jaki. Liverpool, United, Arsenal, Chelsea, City, nema drugdje takvog glamoura kao što postoji u Premiershipu.

A uz to, Kranjčar nema agenta. Odvjetnik Žgur pomaže Niki u pravnim savjetima, ali Žgur se ne bavi time da svog štićenika predstavi drugim klubovima, ne bavi se time da štiti njegove interese u klubu gdje igra, jednostavno, ne bori se za to da Kranjčareva klupska situacija bude bolja. Niko možda nema ugodna iskustva s dosadašnjim menadžerima, ali dobro bi mu u ovakvoj situaciji došao profesionalac koji će se boriti za njega. Jer Tottenham s druge strane ima puno profesionalaca koji se bore u interesu kluba, a ne u interesu igrača.

Kakva je Nikina nogometna ambicija? Što želi učiniti u najboljim nogometnim godinama?

Niko je više puta dokazao da može igrati na najvišoj razini. Ako možete na travnjaku po kojem istodobno trče Modrić, Ballack, Olić, Schweinsteiger, Lahm i Srna, a pozornica je Europsko prvenstvo, biti najbolji ili barem jedan od tri najbolja igrača, ako možete biti ponajbolji igrač svjetski kvalitetetne reprezentacije čak i kada u klubu ne igrate, onda to znači da puno vrijedite i da postoji klub, sustav igre i liga u kojoj bi vaše kvalitete itekako došle do izražaja.

Engleska možda ili čak vjerojatno nije ta liga. Kranjčareva jedina ozbiljna mana - pokretljivost i brzina - upravo u Premiershipu dolazi najviše do izražaja. U šablonskim 4-4-2 sustavima za njega tu nema previše mjesta, jer iako od tih istih igrača u dresu hrvatske reprezentacije može biti bolji, u engleskom stilu igre Niku protivnici pretrče, bilo da igra lijevog veznog bilo da igra centralnog veznog. I to je ok, i većim igračima od Kranjčara određena liga nije sjajno sjela, a to često vrijedi baš za Premiership (pogledati pod Veron, Juan Sebastian).

Kranjčar je, istina, dokazao da može igrati i u tom Premiershipu, ali zašto ne osjetiti svoju kvalitetu u ligi koja mu više pogoduje? Ako također spori Rakitić briljira u Sevilli, ne znači li to da bi se i Niko na Pirenejima sjajno prilagodio? Serie A nije što je nekada bila, ali Italija je jedno od zadnjih mjesta gdje se cijene klasične "desetke" i gdje za njih ima mjesta. A Bundesliga je uvijek pogodavala našim nogometašima i nimalo ne sumnjam da bi se tamo Kranjčar sjajno snašao.

Ne znam je li Niko Kranjčar najpopularniji hrvatski nogometaš, ali sam uvjeren da oni koji vole Kranjčara to osjećaju malo jače od onih koji preferiraju Modrića, Olića, Srnu ili Eduarda.

Od početka karijere bio je nogometaš koji je polarizirao javnost, što je potencirano na "n-tu" kada je Dinamov dres zamijenio Hajdukovim. Tada su osjećaji, bilo afekcija bilo antipatija (da upotrijebim lagane izraze), bili dodatno ojačani, baš kao i za vrijeme izborničkog mandata njegovog oca.

Danas je prelazak u Hajduk većina Kranjčaru oprostila (iako nikad neće biti miljenik žešćih navijača Dinama), i danas mu Hrvatska plješće. Nekima je i danas, usprkos neigranju u klubu, najbolji hrvatski nogometaš, mnogima je, pak, najdraži.

Zašto baš Kranjčar?

Niko nije brz i izgledno je da zbog toga neće napraviti karijeru poput Modrića, Srne i Olića, no od svih naših reprezentativaca nakon brončanih, Kranjčar je "najfiniji", Kranjčar je podsjetnik na vrijeme kada smo imali veznu liniju Prosinečki-Boban-Asanović.

Kranjčar je šmeker i romantičar - današnji nogomet možda ne dopušta da to bude na način na koji je bio Prosinečki, ali kada se nadamo driblingu, tunelu, biciklu, potezu, ideji, onda gledamo u Niku Kranjčara. Ne ni u Srnu ni Olića, pa ni Modrića. Kao što Eduardo u sebi ima "nešto brazilsko", Kranjčar ima "nešto hrvatsko".

I zato je teško gledati Niku na klupi. Postoje nogometaši koji bi uvijek trebali biti na travnjaku. Ronaldinho možda više ne može biti car u Europi, ali zato igra u Flamengu, a ne sjedi na klupi Milana. Prosinečki možda više nije mogao igrati u Primeri, pa je igrao u Dinamu, Dragovoljcu, Porsmouthu, Olimpiji, Zagrebu. Ali je igrao, jer Prosinečki nikad ne bi trebao sjediti na klupi.

Kranjčar nije ni Ronaldinho niti je Prosinečki, ali je nogometaš koji treba igrati. Ako ne u Tottenhamu, onda u Werderu, Wolfsburgu, Fiorentini, bilo gdje.

Ali takvi igrači pronađu klubove gdje će igrati. Je li i Kranjčar spreman učiniti napor da napravi isto to, ili mu je komocija sređenog i ugodnog života u Londonu, uz redovitu i unosnu plaću, prevelika da bi ozbiljno i energično tražio novi izazov?