Maksimir sve bliži Europi

Maksimirski je klub pod vodstvom Zdravka Mamića dugo lutao u traženju strategije koja bi Dinamu donijela dugo željeno prezimljavanje u Europi. Mamić je u svojoj ljubavi prema Dinamovom grbu silno želio veliki uspjeh, pa je mijenjao trenere, igrače i strategije nakon svakog europskog neuspjeha. Tako, naravno, nije išlo, strategija je pojam koji uključuje strpljenje kojeg u Maksimiru uglavnom nema.

No u toj gradnji "velike momčadi" činilo se i dobrih stvari. Primjerice, Dinamova škola dobro je radila, a prva momčad već godinama je nezamisliva bez igrača iz "inkubatora". Ta škola je Dinamova sadašnjost i budućnost, zagrebački klub (ali i bilo koji hrvatski) može biti uspješan jedino ako škola puni prvi sastav pravim igračima.

I okosnica sadašnjeg Dinama rezultat je rada u mlađim dobnim kategorijama, pa tako igru nose Modrić, Eduardo i Ćorluka, a u ili blizu prve momčadi su Drpić, Čale, Lončarić, Mikić, Tomić... To je Dinamovo najveće bogatstvo, škola mora biti temelj budućnosti jer Dinamo momčad za Europu ne može kupiti. Primjerice, Dinamo ne može "iskeširati" 10 milijuna eura za igrača klase Eduarda ili Modrića...

Uz mladiće ponikle u Dinamovoj akademiji, klub se odlučio i za vraćanje "odbjeglih sinova" što je još jedan ispravan način za građenje europski konkurentne momčadi. Naime, koliko god Bandić "ulupao" novca u Dinamo, Modri teško mogu biti konkurentni bogatijim europskim klubovima. Ne samo zbog novca, već zbog izazova igranja u pravoj ligi. Iz tog razloga, Dinamo neće moći dovesti Viduku, Petrića ili Roberta Kovača, koliko god hvale vrijedna bila takva Mamićeva ideja.

Iskusni majstori s iskustvom igranja u europskim ligama, ako su još u potentnim igračkim godinama, neće doći u Dinamo osim ako su Dinamova "djeca" ili ako Dinamo trebaju kao novu "odskočnu dasku" za posrnulu inozemnu karijeru. To je jednostavno realnost koja se neće promijeniti tako brzo; Dinamo bez obzira na novac iz inozemstva može dovesti jedino: a) nedokazane južnoamerikance (ili afrikance), b) istrošene internacionalce s upitnim fizičkim mogućnostima (Nowotny) ili c) Dinamovu "djecu". Ako se treba birati od toga troje, izbor pod c) uvijek je bio najbolji i najpametniji za maksimirski klub.

U tom svjetlu, povratak Tome Šokote vrhunski je potez vodstva Dinama. U Maksimir sigurno neće doći Samuel Eto'o ili Didier Drogba, pa ni Petrić ili Olić, bar ne u godinama kada mogu igrati zapaženu ulogu u ligama petice. Pronaći centarfora koji je još u dobrim nogometnim godinama, koji ima iskustvo zaista velikih europskih klubova (Benfica, Porto), koji ima reprezentativna iskustva definitivno nije lako, a boljeg od Šokote Dinamo neće naći. Ne zato što ga nema, čak nužno ne zato što takvoga eventualno ne bi mogao platiti, već zato jer je Šokota najbolji napadač koji je spreman doći u Dinamo.

Stoga je dovođenje Šokote najbolji potez koji je Mamić mogao povući, no da bi se taj potez uistinu isplatio potrebno je ispuniti jedan preduvjet - ne prodati Eduarda ovoga ljeta. Naime, Šokota ne može nikako biti zamjena za reprezentativnog napadača u naponu snage, može mu biti tek odličan komplement. S obzirom na svoje različitosti i svoje vještine, Šokota i Eduardo vjerojatno bi bili odličan napadački dvojac, duo s kojim Dinamo može u Europu.

Dinamova momčad ovoga trenutka ima puno više potencijala nego ona jesenska. "Old-timeri", Agić, Cvitanović i Nowotny zamijenjeni su potentnijim i moćnijim Schildenfeldom, Pokrivačom i Jertecom. Šifo se već nametnuo kao član udarne momčadi, nakon odlične partije protiv Hajduka blizu je i Pokrivač, a Jertecov talent mogao se na trenutke vidjeti protiv Osijeka. Sammir još nije opravdao hvalospjeve s priprema, no možda se i u tom Brazilcu krije dobar potencijal.

U svakom slučaju, Dinamo ima tri dragulja (Eduardo, Modrić, Ćorluka) i jako puno potencijala, mladih igrača koji imaju moć i znanje za konkuriranje u Europi - Čalu, Schildenfelda, Pokrivača, Jerteca, Vukojevića, kao i mlade "lavove" poput Tadića, Pandeva ili Havojića. Kad im se pridoda Šokota, neće puno nedostajati do momčadi koja može ostvariti europski uspjeh - možda jedan iskusni veznjak i isto takav branič, pod uvjetom da struka vjeruje Filipu Lončariću kao prvom vrataru.

Dinamo se definitivno diže i organizacijski, u odnosu na rad ostalih hrvatskih klubova, Dinamo je za nekoliko kopalja iznad. Od sektora za komunikacije, gdje se dolaskom Nevena Cvijanovića pokrenulo puno izvrsnih projekata, preko raznih humanitarnih akcija u kojima Dinamo sudjeluje do marketinško-financijskog sektora u kojem se Modri sve bolje snalaze.

Nažalost, na neke stvari Dinamo ne može utjecati, a itekako su bitne za dodatni iskorak maksimirskog kluba. Stadion je, na primjer, goruće pitanje na koje nitko ne počinje odgovarati djelima, makar svi imaju neki svoj odgovor. Europski Dinamo treba i europski stadion, no takav ne može sagraditi klub već se mora uključiti grad.

Natjecateljski gledano, Dinamu za Europu nedostaju jače utakmice. Nakon Kup dvoboja s Hajdukom postalo je jasno da je splitska ekipa razinu ispod Dinamove, a kako je ostatak HNL-a još jednu razinu niže jasno je da Dinamo u Hrvatskoj nema suparnika na kojem bi testirao svoju snagu. Iz sudara s boljima od sebe izlazi se jači, a Dinamo takvih ogleda kroz godinu nema, pa onda to iskustvo skuplja kroz poraze od Arsenala i Auxerrea.

Može li se to riješiti odigravanjem prijateljskih utakmica s jakim europskim klubovima? Djelomično možda i može, no prijateljski susreti se s razlogom zovu - prijateljski. Zbog toga je dovođenje igrača koji imaju iskustvo europskoj uspjeha s Dinamom, kao što ima Šokota, dobar način za poboljšavanje Dinamovih izgleda u Europi iduće jeseni. Mamić zna da mora sve uložiti u taj jesenski Dinamo, jer će nakon prodaje Eduarda i/ili Modrića iduće zime (što je neminovno) biti potreban novi period prije nego škola ponudi neke nove nositelje igre...