Otkud Biliću toliki kredit?

Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali ključna riječ u toj sintagmi nije "najvažnija" već "sporedna". Nogomet nam je zabava, ali nogomet nije i ne bi trebao biti nešto oko čega nam se okreće život (osim jasno nogometašima). U onoj prokletoj sekundi kada su Turci izjednačili, kao i u idućih par sati (i dana) izgledalo je kao da će okus tog poraza zauvijek ostati u ustima, no realnost nas je sve brzo vratila u kolotečine svakodnevice.

Poskupljenje benzina (i svega drugoga), računi, obveze na poslu, ispiti, dogovori s prijateljima, izlasci, pitanja poput "što ćemo danas ručati" i "kada treba pokupiti djecu" - sve je to brzo zamijenilo žal zbog preranog ispadanja Hrvatske na Euru.

Stoga je i proces "žalovanja" puno kraći nego što je to slučaj u važnim životnim stvarima. Prvo smo bili u nevjerici i izolaciji, potom smo bili ljuti, pa smo se pokušali nagoditi sami sa sobom ("ipak je to uspjeh"), uslijedila je depresija i završilo prihvaćanjem. U slučajevima kada se radi o gubitku voljene osobe, proces može trajati godinama, u slučaju nogometne reprezentacije traje - nekoliko sati i možda dana.

Slaven Bilić ima itekako puno razloga za samozadovoljstvo. Nikada do sada se neki izbornik po povratku s velikog natjecanja nije suočio s tako malim brojem kritika, nikada nije imao bezrezervnu podršku svih medija koji nešto znače. Čak i kada se vratio s brončanom medaljom sa SP-a, Ćiro je između redaka mogao pročitati pokoju kritiku i konstataciju da je "uz neki drugačiji potez" mogao odvesti Hrvatsku do kraja.

Razlozi za kritiku se uvijek mogu pronaći ili barem izmisliti. Zašto je protiv Austrije Hrvatska izgledala umorno? Zašto protiv Turske ranije nije uvedena svježa krv u produžecima? Nije li Bilić previše slavio postignuti pogodak umjesto da smiri momčad? Ovakvih i sličnih konstrukcija čuli smo tijekom EP-a, jedan od eminentnijih sportskih novinara čak je konstatirao "Bilić je kriv!". Međutim, niti on, niti bilo tko drugi nije nakon Eura udario na Bilića. Zašto?

Zato jer je aktualni izbornik zaslužio ogroman kredit donijevši mali milijun odluka koje su bile točnije od svega što su mu drugi, kako stručnjaci, tako javnost i mediji, sugerirali.

Čak i da u potpunosti zaboravimo kvalifikacije u kojima je Bilić dva puta pobijedio velike Engleze i dva puta nadigrao očito moćne Ruse te se fokusiramo samo na učinjeno tijekom Eura, njegov kredit je prevelik da bi se bilo tko ozbiljan usudio i uopće imao obraza ozbiljnije kritizirati Bilića. Jer to bi zaista bilo suludo, bezobrazno i pokvareno.

Sjetimo se, primjerice, situacije uoči Njemačke. Svi su skrojili najbolji sastav, od bivših izbornika do svakog od četiri milijuna "jezičnih" izbornika. Ovaj bi izbacio Kranjčara (jedan od najboljih), onaj bi stavio Šimunića na lijevog Beka (ključan kao stoper zbog zračnih duela), jedni bi dali priliku Vukojeviću, drugi bi maknuli Pranjića naprijed. Bilić nije slušao "dobronamjerne savjete", sjeo je sa svojim sjajnim stožerom i posložio taktiku kojom je na koljena bacio buduće finaliste.

Kada netko pogriješi, odnosno, kada se neka odluka pokaže upitnom, znamo po tome "mlatiti" danima, mjesecima i godinama. Međutim, valja biti korektan i kada netko sve pogodi i priznati - da, Bilić je tu utakmicu pripremio bolje nego što bi itko drugi.

Uoči Poljske, neki su u pitanje dovodili da li je igranje rezervnog sastava pravi potez. Iako su primjeri Portugala, Nizozemske i Hrvatske, koji su zadnje kolo odigrali u rezervnom sastavu i potom ispali u četvrtfinalu, dobra podloga za raspravu o ispravnosti takve strategije, izbornik je napravio pravi i logičan potez, a još je uspio i s tim pričuvnim sastavom svladati Poljsku i još jednom razveseliti navijače.

Protiv Turske nam to nije izgledalo bajno, ali Turska je i prije utakmice s našima, a i u dvoboju s Njemačkom, pokazala da je sve samo ne neopasna momčad. A ta sasvim dobra i kvalitetna Turska Hrvatskoj praktički nije stvorila priliku do kobne završnice. Hrvatska jest. I iako mrzim konstrukcije tipa "da je igrao ovaj ili onaj", nemoguće je ne gledati sažetak te utakmice i pritom ne pomisliti na Eduarda i njegovu realizaciju u kvalifikacijama.

Zaista nepravednim smatram kada netko na temelju jednog detalja, koji je ništa više nego sreća, donosi povijesne zaključke. Turci su zabili sretan gol (kao i mi uostalom), ali to ne znači odmah da su Turci "hrabri heroji koji nikad ne odustaju", a Hrvati "luzeri", već jednostavno da su Turci imali malo više sreće.

I ovo EP pokazalo je kako je reprezentativni nogomet, kao uostalom i klupski, puno više nego skup dobrih pojedinaca. Rusi na papiru nisu imali što tražiti protiv Nizozemaca, pa bi čak i danas rijetko tko stavio više od dva Rusa u nizozemsku reprezentaciju, a ipak su bili puno, puno bolja momčad.

U tom svjetlu, Hrvatska je i individualno i momčadski izgledala između vrlo dobrog i odličnog, a u jednoj utakmici i fantastično. Zbog toga je žal za propuštenom prigodom velika, ali to ne može biti razlog za pogrešnu ocjenu hrvatskog nastupa.

Htjeli smo četvrtfinale, postavili smo to kao cilj još dok smo računali i na Dudua, a iako bez njegove pomoći - cilj je ostvaren. Što znači i uspjeh. Činjenica da smo pritom i igrali odličan nogomet (bolji od četvrtfinala) ne treba biti razlog da četvrtfinale gledamo kao na neuspjeh. Štoviše, izjednačen je drugi najveći uspjeh hrvatskog nogometa, najveći kojem režiser nije Miroslav Blažević. I to četvrtfinale tako treba prezentirati, tako na njega gledati i tako postaviti u nogometne almanahe.

Duboko u sebi, svi smo toga svjesni. Svjesni smo činjenice da nema savršenog trenera, ogoljen je čak i Guus Hiddink kojeg smatram apsolutnim nogometnim vrhom, i u tom svijetlu shvaćamo da imamo jednog od najboljih, ne mladih, nego uopće jednog od najboljih izbornika svijeta.

Ne postoji nitko, ne samo u Hrvatskoj, koga bismo radije vidjeli na izborničkom mjestu, a to priznaju čak i oni kojima možda Bilić nije potpuno sjeo. I stoga Bilić ima veliki kredit koji je na Euru samo povećao, a ne ga doveo u pitanje.

Nemamo ni zrnca sumnje da će na isti način nastaviti i u kvalifikacijama za SP za koje jedva čekamo da započnu i što prije izbrišu ovaj loš okus koji je ostao nakon nevjerojatnog i jednostavno nesretnog poraza...