Šećer na kraju

Prije godinu dana ispraćali smo reprezentaciju u Njemačku, puni optimizma da momčad koja je sjajno odigrala kvalifikacije može napraviti dobar rezultat, koji je većina definirala kao - drugi krug. Nažalost, Kranjčarova momčad "pukla" je u najvažnijoj utakmici, onoj s Australijom, te se kući vratila s dva mršava boda i puno razočaranja među nogometnim pukom. Ne samo da je nogometom zaluđena nacija bila ljuta na izbornika i (neke) igrače, stizale su i 'negativne' vibracije iz svlačionice. Mnogi su se, s pravom, pitali - kako će Hrvatska pronaći izlaz iz te rupe, tko će naslijediti Dadu Pršu, tko će popraviti odnose u svlačionici.

Par mjeseci kasnije, klupski nogomet doživio je pravi debakl u Europi; Ciprani i Albanci poigrali su se s Rijekom i Varteksom, Dinamo je zapeo na Arsenalu i Auxerreu, daleko od Lige Uefe koju je priželjkivao, još puno dalje od Lige prvaka koju je sanjao. Kakva je tinta mogla biti nego crna, kad se sve činilo upravo takvim.

Uključimo sada brzo premotavanje od rujna do kraja svibnja ove godine. Crno? Crno je jedino hrvatskim protivnicima. Reprezentacija vjerojatno nikad nije imala toliko povjerenje nacije, pa čak ni prije SP-a u Francuskoj. Zapravo, prvi dio kvalifikacija za EP 2008. odradila je kao najuvjerljivija, ili barem jedna od najuvjerljivijih, reprezentacija Starog kontinenta.

Zaslužnih za takav preokret je dosta - od igrača do čelnika Saveza, od navijača do medija, no nema sumnje da će ovaj preporod s pravom biti pripisan Slavenu Biliću. Novi izbornik unio je toliko toga pozitivnog u A reprezentaciju da je to praktički nemoguće pobrojati.

U neviđeno kratkom roku učinio je štošta - instalirao novi sustav igre (s 3-4-1-2 na 4-4-2), novim "likovima" dao glavne uloge (Modrić, Eduardo, Ćorluka), pronašao zamjenu za Pršu (Petrić i Eduardo), posve ozdravio ozračje u svlačionici, donio novi pristup radu, osvježio reprezentaciju s nizom mladih igrača i osvojio simpatije apsolutno svih kojima je hrvatska nogometna reprezentacija u srcu.

Takvu jedinstvenu potporu navijačkog, ali i medijskog puka nije imao niti jedan izbornik. Bilo bi, dakako, nepravedno izdvojiti samo Bilića, cijeli stručni stožer napravio je ogroman posao. A kad smo već kod toga - Hrvatska nikada nije imala bolji stručni stožer, a formula po kojoj su posloženi Asanović, Prosinečki, Jurčević, Mrmić i "šef" Bilić mora ostati "recept" za budućnost našeg nogometa. Veliki igrači koji izazivaju poštovanje reprezentativaca, mladi stručnjaci koji prate moderne nogometne trendove, prijatelji koji ne pate od zavisti, zlobe ili sebičnih pobuda - stručni su stožer iz snova.

Jasno, spomenute unisone potpore javnosti ne bi bilo u takvoj mjeri da je izostao rezultat, no srećom, to se nije dogodilo. Hrabrost mladog trenera i mlade momčadi znala je nagraditi sreća kada je to bilo potrebno, no nema govora o tome da je Hrvatska nezasluženo prva u svojoj kvalifikacijskoj skupini.

Izvrstan otpor Rusima u Moskvi i zasluženi bod koji je lako mogao biti i trobod bio je uvod u predivnu kvalifikacijsku priču koja je nastavljena gaženjem Andore. O utakmici s Engleskom već je sve napisano, zauvijek će ta maksimirska pobjeda ostati zapisana kao jedna od najvećih i najljepših. Osvojili smo potom Izrael gdje gosti gotovo nikad ne uzmu pun plijen, a sredili smo i Makedoniju, unatoč žestokom i dobrom otporu gostiju. Rezultatski gotovo da nije moglo bolje, igrom također.

Nakon takvih igara ne čudi što uoči posljednja dva ispita ove sezone vlada ogroman optimizam, uvjerenje da će Hrvatska u Tallinu i Zagrebu uzeti šest bodova s kojima bi jednom nogom već bila u Austriji i Švicarskoj. Teško da je ikada hrvatska reprezentacija, pa čak i kad je igrački imala veću "težinu", ulijevala ljudima toliko samopouzdanja. Jer, bez obzira što su "kockasti" propustili samo jedno veliko natjecanje u posljednjih 11 godina, kvalifikacije nam nikad nisu bile tako ugodne kao sada. Što će dovoljno reći o radu Bilića, suradnika te jasno igrača...

Naravno, u ovakvom sustavu kvalifikacija nije teško postati "krava koja je prolila mlijeko", jedan pogrešak korak može kompromitirati sve dobro do sada učinjeno. Poskliznemo li se u Estoniji, negiramo sjajnu pobjedu u Izraelu. Pobijede li nas Rusi, sva stečena prednost bila bi izgubljena.

No, ne treba se bojati takvog raspleta. Bilićeva squadra već je položila dovoljno ispita, uvjerila nas da joj ni okršaji protiv malih (Estonija) ni protiv velikih (Rusija) nisu problem. I zato se zaista možemo veseliti, bez ikakvog straha, završnici nogometne sezone.

Sezone koja je donijela prilično "čist" nogomet u HNL-u, dosta pozitivnih vibracija u nekoliko prvoligaških sredina (jasno, prije svih u Dinamu), izvrsne igre reprezentacije, potvrdu kvalitete niza mladih igrača i općenito vratila hrvatski nogomet na pravi kurs. Vjerujemo da će Estonija i Rusija biti šećer na kraju te sezone...