Verbalni autogolovi

Lončarićev kraj karijere

Možda je neetično komentirati poteze kolega; i to kolega koji su odgledali puno više utakmica, napisali puno više tekstova, kolega koji su priznatiji, poznatiji i ugledni. Ali baš zbog toga, baš zbog toga što njihova riječ ima posebnu težinu, zbog toga što nekim mlađim novinarima bili ili jesu uzor - ne bi smjeli na ovaj način uništavati karijere mladim nogometašima.

Kako su "prva pera" velikih dnevnih listova, onda je potrebno uvijek izvući nešto posebno, nešto što drugi nemaju. U relativno maloj sredini poput Hrvatske, gdje "svi sve znaju", teško je doći do pravih ekskluziva, pa se tipkaju tekstovi koji, iskreno i bez uvrede, nemaju veze s vezom. Pa se tako jedan tjedan uzdiže igrač do nebeskih visina, a drugi tjedan pokopava u najveću rupu na zemlji. I tako iz tjedna u tjedan, "ekskluziva za ekskluzivom".

Bez obzira na nabrojano u prvom odlomku, ne mogu se ne dotaknuti teksta najpoznatijeg zagrebačkog novinara koji prati Dinamo. U dnevnom listu za koji piše, osvanuo je komentar koji je doslovno pokopao karijeru 20-godišnjeg Filipa Lončarića. Još jednom - 20-godišnjeg! Zamislite, na temelju jedne utakmice mogli su se izvući sljedeći zaključci: "Lončarić nije vratar za europski Dinamo", "žalostan kraj karijere Filipa Lončarića nije moguće izbjeći", "karijeru je doveo pod veliki znak pitanja"... Možda sam propustio neku tešku Lončarićevu ozljedu, kako drugačije objasniti da je mladiću od 20 godina karijera - pod upitnikom? Razne dvojbene zaključke već smo vidjeli, tipa da je Ante Tomić novi Zidane, no negdje ipak treba povući granicu.

Mladi Dinamov vratar očito nije imao najbolji dan, no bilo bi smiješno i glupo ako bi Dinamo samo zbog ove utakmice odustao od Lončarića. Pogodak sličan Damjanovićevom primio je svaki vratar na svijetu, a i onaj Bartolovićev nije baš bio "zicer" za svakog golmana. Ali čak i ako oba gola pripišemo Lončariću, vratar se nikada, nikada ne procjenjuje po jednoj utakmici.

Peter Scmeichel, Dida, Iker Casillas, Seaman, Kahn... Popis je dugačak, otprilike jednako dugačak kao i popis svih golmana na svijetu. Znate što im je zajedničko osim da su golmani? Pacerski primljeni pogoci. Teško se sjetiti vratara koji u karijeri barem jednom nije primio smiješan pogodak, a desetke puta gol koji je mogao obraniti. Hoćete domaće primjere? Ladić, Butina, Pletikosa... svi su imali svoje 'bisere', Ladićevu "majstoriju" protiv BiH ćemo čak duže pamtiti od svih njegovih obrana. A istodobno je legenda hrvatskog nogometa, među najvažnijim ljudima francuske bronce.

To je prokletstvo pozicije. Napadač može promašiti čistu šansu, zaboravit će se. Veznjak može potpuno krivo predati loptu, zaboravit će se. Krilo može centrirati u 15. red tribina, zaboravit će se. Stoper može "popiti" dva tunela zaredom, i to će se zaboraviti. No, golmanove pogreške se pamte jer uvijek rode primljenim pogotkom. Ali procjenjivati klasu vratara na temelju nekog gafa jednostavno je pogrešno, što zapravo dokazuje primjer svakog slavnog vratara.

I Zdravko Mamić iskazao je nezadovoljstvo Lončarićevim obranama, što znači da je lako moguće da krene u potragu za novim vratarom. Ima to smisla, zar ne? Bacali su se milijuni pod noge Stipe Pletikose, a sjetimo se makedonskog pogotka od prije 10 dana u Zagrebu. Pletikosu, dakle, maksimirska struka ne ocjenjuje na temelju ponekog gafa, nego kontinuiteta obrana. Zašto bi s Lončarićem bilo drugačije?

Žalosno je što će "briljantan" tekst o "kraju Lončarićeve karijere" imati veću težinu u javnosti od, recimo, izjave reprezentativca Luke Modrića: "Lončarić je fenomenalan vratar, pravi za Dinamo, i ima podršku svih suigrača." Ako će Dinamo Filipu Lončariću "suditi" na temelju prikazanog ove sezone i onda se odlučiti za drugog vratara - u redu. No, ako Lončarića zaista "pokopa" jedna jedina utakmica, netko će u Maksimiru opet zabrljati.

Čemu raspirivanje vatre?

Trener Hajduka Zoran Vulić još je jednom pokazao preagresivnu narav, a njegovom potpaljivanju strasti trebao bi netko stati na kraj. Hoće li Hajduk ili HNS smiriti splitskog stratega nije bitno, no njegovo ponašanje i izjave redovito imaju kontra-efekt od onoga što on zagovara - smirivanje strasti.

Već godinama u derbijima gledamo kako Vulić napucava bočice s vodom, lupa po kabini za pričuvne igrače, uletava na teren, maše i skače na praktički svaku dvojbenu odluku sudaca. Kad s terena preseli u sobe za novinare, redovito počinje s "neću komentirati suđenje", da bi ga onda u idućoj izjavi - komentirao. A ako Hajduk izgubi - onda je gotovo uvijek sudac meta diskusije. Klasična demagogija "sve ste vidjeli, kome to treba, ne možete mazati oči ljudima" plasira se kad Hajduk izgubi, a ništa nije sporno dok Vulićeva ekipa pobjeđuje, kao što je činila recimo 2003. protiv Blaževićevog Dinama.

No, dok je napad na suce zanimacija skoro svakog HNL trenera, Vulić je otišao korak dalje izjavom da "lažemo ovim ljudima, pa ne treba čuditi ako netko uleti na travnjak"... Osim što je, dakle, Vulić "objasnio" gledateljima da je ono što gledaju samo predstava koju "Dinamo iza kulisa dogovara u svoju korist", trener Hajduka na neki je način opravdao moguće incidente. Kad tome dodamo i način na koji je iskoristio "venecijansku priču", koja je, čini se, u cijeloj Dalmaciji uvrijedila samo njega, jasno je da Vulić koji zagovara smirivanje zapravo najviše sudjeluje u - raspirivanju. Zašto gospodine Vulić?