Strasna karijera, barem za mene.
Mislim da san skoro sve njegove meceve pogleda, sta u prijenosu, sta
snimke. Strasan adrenalin san osjeca prije svake borbe, njegovi porazi
su na mene gore djelovali nego ijedna nogometna ili rukometna utakmica.
Sicam se ka jucer meca sa Minotaurom, prva runda odlicna, high kick u
zadnjim sekundama. Druga runda... svaki mec san gleda na nogama, nisan
moga sidit, pa tako ni taj put. Kad mu je Minotauro uvatija ruku, samo
san pa na stolicu, zna san sta ide.
Taj dan nisan dosa sebi, nisan moga to prizaliti nikako. Jedan trenutak i
adio. Posebno mi je za jer ga je ima, mislim da bi ga razvalija pri
kraju prve da je ostalo vrimena.
Borba protiv Fedora, ja na brodu, srica pa smo bili u Jadranu, taman smo
gubili signal od nase televizije. Trca san gori na komandni most 5-6
puta, okrica bi antenu, pa trca nazad u salon samo da bi moga nastavit
gledat borbu. Nisan doduse uspija cilu pogledat, opet poraz. Ali onaj
livi direkt u prvoj rundi, kad je Fedor zatetura, i onda umisto rukama,
on krene sa high kickom i posklizne se. Uf, sad se najezim kad se sitim.
Iako, Fedor bolji, spremniji, nema se tu sta, tip je strasan. Ta borba
je mozda među boljima sta san gleda uopce.
I onda-
2006. Grand prix, najbolje jutro u zivotu. Silva demoliran, Lucic ga
hvata za rame, govori mu nesto, ovaj mu mice ruku, totalno fokusiran i
nabrijan, u pogledu se sve vidilo. Barnett nije ima sanse.
Taj trenutak kad mu je stavljalo pojas, kad su krenile suze, vidilo se
koliko mu znaci. Kako san samo jebeno ponosan bija, Mirko Filipovic
osvajac Pride turnira, trenutak koji je on ceka, i napokon je dosa. Ta
jebena titula. Nevjerojatna srica, evo san se opet najezija.
UFC?
Kod Mirka je kroz karijeru bila jedna stvar prepoznatljiva, a to je onaj
pogled. Pogled u kojem se odma sve vidi. Ja san to zva eye of the
tiger, vjerojatno zbog one pisme, ali to je bila stvar koja je bila
najbitnija.
U UFC-u to nisam vidija, prije svake borbe bi njega posebno promatra,
mase navijacima, smije se, nema tu ˝krvi˝ . To nije Mirko kojeg san ja
gleda cili zivot. Posebno nakon knockouta od Gonzage.
Tu je mislim bija kraj, ovo je ostalo odrađivanje. Ok, ovi danasnji
frajeri su kompletniji, brzi, bolji, ali Mirko iz Pride dana bi recimo
Franka Mira, ili Gonzagu, Konga, poia za rucak. Pa cak i Nelsona, barem
po meni. Nije bilo povezanih serija, low kickova, nije bilo nista osim
livog zadnjeg direkta. To je premalo.
On vjerojatno ima najbolju rucnu tehniku tamo, a nije je koristija,
jebiga, malo mi jest za, ali na kraju krajeva, razumin ga, duga
karijera, period u specijalcima, treninzi, ozljede, i sada dvoje djece,
prioriteti se promine, to je tako.
Za kraj, rezime karijere-
On je tuka Petera Aertsa, Remya Bonjanskoga, Mikea Bernarda, Jeromea Le Bannera, Hunta, ajde, i Boba Sappa.
Aerts je prvak, Bonjanski je prvak... U trenutku kad je otisa u Pride, nije bilo boljeg borca od njega u k1.
Kasnije, Barnett ima 5 poraza u karijeri, sada je u finalu turnira strikeforcea, od toga 3 od Mirka.
Igor Vovcancin (ne znan kako se tocno pise), Hearing, Randleman, Coleman, Alexandar Emelianenko, Silva...
Ok, izgubija je od Fedora i od Minotaura, ali za mene, ovo je strasna karijera.
Hvala mu na svemu, nadam se samo da cemo imati nekoga kao on, barem priblizno u buducnosti.