Svaka čast članku i iznesenim idejama, ali mislim da kod nas "mladi igrači koji nemaju rešpekta" polako postaju (nezdrava) opsesija. Samo čekam prijedlog kada će se zabraniti da u HNL-u nastupaju igrači stariji od 23 godine.
Mladi igrači, ponikli u klubu i gradu u kojem sam klub nastupa svakako su nešto čemu treba težiti i to podržavati. Takvi projekti stvaraju zdravu atmosferu, veselje i interes publike, a kad se poklope i rezultati sreći nema kraja. No, što govori iskustvo? I što govori naš mentalitet?
Divno je gledati mladi Arsenal (sa ravnotežom u vidu par i po godinama iskusnih igrača), no svi znamo da ondje nema možda nijednog igrača koji je potekao iz Londona, a i Englezi (i Otočani) su izuzetno malobrojni. No, Arsenal je institucija, ima skaute, ima novac i može skupiti koncentraciju kvalitetnih igrača sa sve četiri strane svijeta. Može li to Dinamo (ili Hajduk)? Sumnjam.
Kao prvo kod nas će se naglasiti primjer Celtica '67. prvaka Europe sa momčadi u kojoj je sve i jedan igrač bio rođen u Glasgowu i bližoj okolici (a k tome su valjda svi pripadali manjinskoj, katoličkoj zajednici). I? I nema više nijednoga kluba takvog slučaja. Real je postao Real s Puskasem, Kopom, di Stefanom, Milan je postao Milan s van Bastenom, Rijkaardom, Gulitom, Savićevićem, Bobanom... a pitanje je i jesu li svi Talijani bili iz Lombardije i Milana.
Dainamo naravno ne smjera k osvajanju Lige prvaka (tj. nitko se realan tome ne može nadati), ali ovaj primjer navodim zbog činjenice da se kroz medije često provlači teza da je Dinamo bio najbolji kada su u njemu dominirali purgeri ili bili nositelji igre. U tom kontekstu ispada da Šuker, Cvitanović, Vlaović, Dražan Jerković, Slaven Zambata, Eduardo, Luka Modrić, Vedran Ćorluka, Boban, Rora i čitav niz drugih igrača i neospornih legendi Dinama ne idu u istu ravan sa Zajecom, Mlinarićem, Lamzom, Cerinom i ostalima. (Uzmemo li u obzir i teoriju po kojoj su pravi purgeri samo oni kojima su prethodne četiri generacije rođene u Zagrebu, onda se dotepencima u Dinamo mogu smatrati i Prosinečki, Ladić i drugi kajkavski igrači, kao i Šimić i Marić čija prezimena zorno svjedoče o nepurgerskom porijeklu ili na kraju krajeva i Krajnčar/Kranjčar potomak danas doseljenika iz danas omražene Slovenije).
No, da ne idemo tako daleko, naglasak se očito stavlja da bi Dinamo bio megaklub da u njemu igraju igrači potekli iz njegove škole i promovirani u prvu momčad. Problem je što po medijskom predstavljanju mladih igrača ispada da je svaki mladi igrač (sjetimo se "najboljeg mladog igrača Europe" Rukavine), automatski Pele-Maradona-Šuker-Beckenbauer-Cruyff-Zidane-Totti-Torres u jednom i da mu samo treba dati priliku i "drhtat će Europa". Svake godine čitamo o neospornim uspjesima Dinamovog, Hajdukovog i drugih podmladaka, no većinu tih igrača nikada ne upoznamo jer ne stignu do prve momčadi. I ovdje nastaje mit da je krivnja samo na upravama klubova koje im ne daju priliku. Zbog čega baš nitko od tih mladih Maradona nije uspio okolnim putem, nikada ne saznamo.
Izgradnja mladog igrača je osjetljiv i prilično složen proces, koji i u svijetu pokazuje značajne znakove posustajanja u smislu izgradnji cijelih generacija unutar jedne škole. Dva kluba koji su svaki na svoj način gajili oslonac na (isključivo) svoje mlade igrače i kroz povijest postizavali uspjehe, Ajax (četverostruki prvak Europe) i Athletic Bilbao (8 puta prvak i 20 puta osvajač kupa) danas se ipak nalaze daleko od vrhova koje su nekada osvajali. Niti su u Ajaxu zaboravili odgajati igrače, niti su Baski manje talentirani za nogomet nego prije, ali činjenica je da se u nogometu koji je do krajnosti obilježen pitanjem financijske (ne)isplativosti bolje snalaze oni koji rezultat mogu postići (kupiti) preko noći. I koliko god nas veselili posrtaji Manchester Citiya ili Real Madrida, omjer klubova ili generacija koje su kupovale igrače i rezultat daleko prevaže na stranu kupovine, nego li proizvodnje.
Kako kod nas obično izgleda prozivodnja mladog igrača? Na stranu nepotizam, mito i ostale rak-rane naših omladinskih škola, poanta je u tome da ipak izbacuju talente. No talenat i gotovi igrač nisu jedno te isto. Dakle mladi igrač, purgerskog imena i prezimena, dobije prostor u medijima i odmah ga se proglašava najvećim talentom koji se rodio u posljednjih 50 godina, a kada dobije prostor (minutažu) u nekoj utakmici odmah "dobiva" i ponude Reala, Manchestera, Intera, Barcelone, Liverpoola i drugih divova. Osobno sam imao prilike sresti ljude koji su bili razočarani što je Modruić prešao u "tamo neki" Tottenham, što zorno svjedoči koliko te priče imaju učinka u javnosti. Tako smo imali "hrvatskog Michaela Owena" koji nije izgradio niti reprezentativnu niti neku internacionalnu karijeru u skladu s najavama, sličan slučaj i sa Šokotom, Deranjom, Vučkom, Domagojem Abramovićem, Kosićem, Dragom Papom, Goranom Ljubojevićem, Mazarekićem, Miladinom, Vukovićem i čitavim nizom igrača "zakaprenih" od Reala ili Barcelone i imali smo Bišćana koji je "za tri tjedna trebao biti najbolji u Liverpoolu", pri čemu nije mislio na grijanje klupe ili tribina. Detaljnija analiza novinskih napisa i očekivanja za neke mlade igrače i realnosti koju su ustvarili pokazala bi još veći nesrazmjer.
Bišćana namjerno izdvajam jer je zoran dokaz hrvatske neumjerenosti i pogubnosti takvog pristupa: neosporno veliki talent medijskim i inim zagovaranjem (sjetimo se koliko je bilo napisa o tome da bi ga i bilić trebao pozvati kada je spojio dvije dobre partije protiv Međimurja i Zadra), nije bio prirpemljen za realnost i neosporni talent, koji je i dobio priliku na velikoj pozornici (što većina ostalih nije dobila) ostao je igrač skromnih dosega u karijeri i igrač koji sigurno neće (tj. ne bi trebao) ući u anale hrvatskog nogometa.
Hrvatski đaci su po ocjenama najbolji đaci u Europi, pa potom studiraju desetak godina (i mnogi od njih su skloni kupovanju ispita). Ocjene se mogu poklanjati, no realnost nam zorno svjedoči u kakvom društvu živimo. Ocjene se mogu poklanjati, no vidimo koliko zapravo malo nobelovaca imamo, kao i međunardono priznatih stručnjaka. Činjenica je da se mladi igrači mogu forsisrati, no jedino mjerilo rezultat (ne samo Dinama, nego i tih igrača kao pojedinaca u njhivoj daljnoj karijeri) nam ne daje realnu nadu da se možemo nadati preporodu našeg nogometa i izdizanju iz ranga Pyunika, Omonie, Tofte, Petržalke, Debrecena i drugih klubova s kojima smo po svim ljestivcama u rangu (a izgleda da mnogi naši nogometni i medijski djelatnici još nisu ni svjesni realnoih uzorka zbog čega se ondje nalazimo).
Igrači su dobri ili loši. Starost, mladost, religija, mjesto rođenja ili boja kože tu ne igraju nikakvu ulogu.