Odličan članak, samo se ne bi složio sa zadnjim paragrafom i sportskim radnicima. Sportaši (individualni možda, ali kolektivni nikako) ne mogu funkcionirati bez menadžera, trenera i cijelog tima zaduženog za njihovu karijeru jer nemaju sposobnosti, mogućnosti i vremena. Sport se nikako ne može vratiti na staro, gdje su plasman i sudjelovanje bili najveća čast. To još možda drži vodu na Olimpijskim igrama, ali nigdje drugdje. Utopijsko shvaćanje sporta kao što je bilo nekad je rijetkost u današnje vrijeme, povratka nema, američko doživljavanje sporta je nažalost ispred nas. Ne bi bilo nikakvih (skoro) problema da menadžeri i slični ne žele na račun svojih klijenata i bez ikakvog rada zaraditi 5, 10 15, čak i 20%. Komercijalizacija sporta i povećanje opticaja novca u sportu ne moraju biti nužno loši, jer se sportaši nagrađuju za svoje mukotrpne radove, ali dok ima ljudi sa privatnim interesima (a ima ih sve više) tu će korupcija, doping i slični besčasni načini za dolazak do novca i slave uvijek postojati. Politika je definitivno uništila sport, ali po meni je najveći problem sporta što nogometaši zarađuju i po deset milijuna eura godišnje, a manji sportovi i individualci nemaju za kruh. Doduše to je druga tema.