Ivica Kostelić je naš najveći živući sportaš. Kad gledam koliko amerikanci posvete medijskog prostora na Tim Tebowa, Lebron Jamesa ili Alex Rodrigueza nije mi jasno zašto mi više ne cijenimo ono što imamo. Pa Kostelić je nadčovjek za sve njih. Zašto? Jer svi oni su došli do uspjeha uz gotovo idealne uvjete. Nisu spavali na hladnoći u šatorima, sami postavljali staze, bili prepušteni sami sebi. Nisu se trebali trebali vraćati nakon toliko operacija kao Ivica. Za sve ovo što je prošao potrebna je ogromna mentalna snaga. Puno se sportaša vratilo nakon 1-2 operacije, ali 10? I ne izgubiti na kvaliteti? Rijetkost.
Zbog svega toga, nevjerojatno je vidjeti da se sportskim medijima više prostora još uvijek daje mutnim čelnicima klubova nego Ivici. Spomenuo je Pacak da je teško pisati o skijanju. Da, istina je da je lakše napraviti „copy/paste“ izjave Mamića s pressice ili izvjestiti o novom noćnom izlasku nekog nogometaša i evo ti članka koji će biti višestruko čitaniji nego tekst o nekom skijanju.
No, tu novinaru trebaju nastupiti. Može se o skijanju itekako zanimljivo pisati (a i drugim sportovima), kad bi se uložilo truda koliko Kostelić ulaže u treninge i rehabilitacije. Potrebna je kreativnost. Kreativnost u izboru teme, pisanju teksta, zanimljivosti članaka.
Postoji tu i moralna odgovornost novinara jer oni su ti koji uvelike kreiraju mišljenje i vrijednosti u društvu. Kao roditelji, da li bi više voljeli da uzor vašem djetetu bude sportaš koji ne zna drugo osim tog sporta, a slobodno vrijeme isprazno trati za kupovinu nove naušnice, nove tetovaže, još skupljeg auta ili da uzor bude lik koji je najbolji na svijetu o onome što radi te uz to vrhunski gitarist i strastveni proučavatelj povijesti?
Ivica Kostelić mora biti uzor. Jer je primjer kako se dolazi do uspjeha – teškim radom i upornošću, a ne prečacem kako je kod nas u modi. Zato pohvale za tekst, a ostali novinari budite kreativni i pišite još više o ispravnim stvarima u sportu.