Izgleda da ću se morati osvrnuti na još jedan dio teksta

Sve od nabrojanog Cibona prije svega zaslužuje zbog svoje povijesti, tradicije i imena. Dvostruki europski prvak, momčad koja protiv "najvećeg rivala" vodi 15-2 u osvojenim prvenstvima Hrvatske (možemo li uopće govoriti o rivalstvu?), stalni sudionik Eurolige, europski najznačajniji i najprepoznatljiviji hrvatski klupski brand, jer, budimo realni, rukomet i vaterpolo ograničeni su na ipak puno manji broj zemalja od košarke.

Prvo, da li je u ovu računicu uzet i broj ukradenih naslova prvaka, recimo onaj prvi u samostalnoj Hrvatskoj kad su isposlovali da se igra u Rijeci a ne u Zadru, te je Zadar pod prijetnjama HKS-a morao putovati u Rijeku i doslovno iz autobusa istrčati na zagrijavanje?

Drugo, stalni sudionik Eurolige. Na koji način? Trogodišnjim ugovorima! Cibona je igrala Euroligu i onda kad to ničim nije zaslužila (prvaci su bili i Split CO i Zadar, a Cibona je igrača EL), što samo ide u prilog onim ciganskim poslovima kojih sam se dotaknuo u svom prethodnom postu.

Najznačajniji i najprepoznatljiviji hrvatski klupski brand? Savjetujem autoru ovog teksta da se uputi na put po Europi i da proputuje onoliko zemalja koliko sam preputovao i ja. U svakoj zemlji neka se sastane sa čelništvom najvećih nacionalnih klubova kao što sam učinio i ja. Onda neka pred njima kaže dva imena. Prvo Cibona Zagreb, a drugo Jugoplastika Split. Onda neka čuje koji je brand još uvijek najcjenjeniji. Godine kupovanja ulaska u Euroligu ne stvaraju brand nego rezultati (ruku na srce, Cibona ih ima) i plasman igrača ne europsko tržište. Koliko je to Cibona plasirala igrača na europsko tržište da bi se mogla smatrati brandom?

Ovaj tekst je pun laži i obana i mene je kao dugogodišnjeg sporskog i košarkaškog djelatnika sram ovo čitati. A tek sam pročitao uvod.