Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam čuo tu vjest. Bio sam u studentskom domu na Savi i taman se ustali, a na radiu 101 odjednom tišina. Oni nikada nisu davali vijesti ili obavijesti, a da nije bilo glazbene podloge i onda drhtavi glas kaže da još nije provjereno ali da je jučer ... i onda puste od Annie Lennox pjesmu "Whay". I danas kada čujem tu pjesmu, naježim se.
Mi koji smo imali sreću gledati ga u živo možemo biti sretni jer ne znam kada će se takva osoba ponovo roditi na ovim prostorima. Gledam emisiju o njemu na HRT-u i kažu da je Dražen sa 12 godina trenirao po 7 sati dnevno. 7 sati! Toliko danas seniori ne treniraju u Hrvatskoj. Dobro je Saračević nedavno rekao da su oni i nakon treninga opet igrali rukomet negdje na nekom igralištu u kvartu, a danas klinci jedva čekaju otići sa treninga doma na video igrice, PS i sl. stvari. Tako da trening doživljavaju kao tešku tlaku, a ne ljubav prema sportu.
Kakav je čovjek Dražen bio uvjerio sam se jednu večer ispred njegovog kafića u Ciboninom tornju  kada ga je jedan beskućnik žicao, a on mu dao 100$. Ne bih niti znao koliko mu je dao, ali je Suki (priljepak) bio s njim i pitao Dražena da je li ovaj svjesan da je dobio 100$. Sve sam to vidio na vlastite oči jer sam sjedio na piću par metara dalje.
Dražen je jedini čovjek kojeg nisam poznavao osobno, a na spomen čijeg imena i danas mi se stegne grlo i oči zasuze.
Hvala ti kapetane za sve i počivaj u miru!