Prvo, spominje se razlika u "onoj" reprezentaciji 1998, i danas, kao da su onda svi ginuli, a danas, eto, ne. Pa onda primjer Bilica i Prse.

Bilicu je 1998 bila prva i zadnja prilika da ikada zaigra na SP, i normalno je da je riskirao zdravlje i igrao pod ozljedom. Dakle, motiv je bio vise osobni, nego domoljubni. Da je igrao na SP-u 1990 i 1994, pa onda igrao pod ozljedom 1998, mogli bismo raspravljati o nekom domoljublju. Ista stvar vrijedi i  za Prsu, koji je 2006 bio na zalasku karijere.

I onda je bilo onih kojima se nije dalo, samo se zaboravilo. Npr. Tomislav Rukavina, koji je tada sigurno bio u reprezentativnoj formi (mozda ne u prvom planu), pa je izjavio da mu se ne ide na SP, i Ciro ga je bez daljega prekrizio. Svaka cast, takav trener nedostaje danas.

Sljedeci primjer: Prosinecki. Do 1994. je vagao za koga uopce igrati, i tek onda se odlucio za Hrvatsku. Da SRJ nije bila pod sankcijama, sigurno bi igrao za njih. Kad je osjetio da ispada iz forme, nakon SP 98 je odlucio ne igrati za reprezentaciju, iako je jos godinu-dvije mogao nesto dati. Zbog starih sukoba s Cirom. A i zato jer mu se vise nije dalo.

Poanta: nisu onda svi bili bas tako nabrijani patrioti, a danas su mekusci. Rat devedesetih je onemogucio mnogima iz tada sjajne generacije da igraju reprezentativni nogomet 1990-94, i zato su zagrizli na prvu sansu. Neki nacionalni naboj je postojao, istina, ali puno manje nego sto se misli, i sigurno ne tako odlucujuce kao danas. Vecina igraca je ipak prvenstveno razmisljala o svojim karijerama, o svojim osobnim ambicijama, i cinjenici da nece imati druge prilike za velika natjecanja.

Iz tog razloga, nekad su bolji igraci u ranim 30-ima, od onih 10-ak godina mladjih, ili onih koji su vec odvalili 2 SP-a ili 3 EP-a,pa nemaju vise novih motiva.

Bitniji je, mislim, ipak nedostatak kvalitete. Generacija 90-tih je bila iznimno nadarena, stasala u mnogo jacoj ligi, sazrela u jacim klubovima (danas je i zbog cinjenice da klubovi mogu dovoditi strance u neogranicenim kolicinama  tesko da ce nasi istovremeno igrati u Realu, Barceloni i Milanu). Ti igraci su 1988 na omladinskom SP-u uzeli zlato, iako im je vjerojatno pucao prsluk za zemlju za koju su igrali. Ali, bili su prvi, jer su bili najbolji, i jer su imali natjecateljskog motiva.  Danas je liga neusporedivo slabija, format natjecanja je los, pa je slaba produkcija kvalitetnih igraca. A glavni igraci u reprezentaciji vise nemaju ambicija. Ne sumnjam da su manji domoljubi od Sukera ili Bobana.