ako je to dio poante teksta onda nek autor javno napiše da je Hajduku dosta bit drugi
ponavljam jel Hajduk baca gradsku lovu na pojačanja?i sad je Hajduk odgovoran za propast ostalih klubova i sportova iako dobi mrvice od grada,pola Cernata bi Hajduk kupio da uloži sve novce koje dobi od grada

Dobar je članak, ali mi se čini da je naslov možda pogrešan, možda bi trebalo pisati "Gdje su zalutali splitski nogomet, košarka, rukomet i vaterpolo?". Zar Blanka nije dio splitskog sporta? Što je s odbojkašicama? Ipak pri kraju članka spomenuta je i Blanka i drugi uspješni sportaši, ali i dalje sve ostaje u sumornom tonu!? Imam dojam da bi sve bilo OK ako bi Hajduk bio prvak države pa makar sve drugo propalo. Kad bi Hajduk i Dinamo igrali ligu prvaka svake godine izgleda da nikog ne bi bilo briga što tisuće drugih sportaša u drugim sportovima nemaju najosnovnije uvjete za normalan rad. Još Ako bi i Cibona i KK Split igrali Euro ligu bilo bi to dovoljno za ružičastu sliku hrvatskog sporta, pa makar stanje u atletici, plivanju, gimnastici, veslanju i brojnim drugim sportovima bilo katastrofalno. Dok Blanka dobiva priznanja cijelog sportskog svijeta za svoje uspjehe, dok Ivica ulazi u legendu alpskog skijanja, dok veslači, jedriličari, gimnastičari i brojni drugi sportaši nižu uspjehe na europskoj i svjetskoj sceni, mi ronimo suze zbog nekoliko nogometnih i košarkaških rupa bez dna u koje se godinama bacaju milijuni eura poreznih obveznika bez približno adekvatnog rezultata. Znam da sam izašao iz okvira teme, također znam da autor ne misli da splitski sport čine samo Hajduk i KK Split, ali članak ostavlja na mene takav dojam. Možda bi se svi trebali više okrenuti Blankama i Ivicama u svojim sredinama, jer tko zna koliko bi ih još bilo da ih je netko podržao u određenom trenutku razvoja njihove karijere.

Hajduk je uzurpirao dalmatinski nogomet devizom sve za Hajduk, svi u Hajduk. Od toga nema sreće ni za Hajduk, ni za dalmaciju ni za hrvatski nogomet. Još veći problem je dilentalizam u vođenju Hajduka od raznih Keruma, Svaguša i sličnih.

Ta Hajdukova "uzurpacija" splitskog športa u vidu materijalnih sredstava ne bi trebala biti toliko sporna. Ne mislim da je Hajduk baš toliki krivac za nedaće ST-športa, jednostavno je pokazatelj svoje neprikosnovene pozicije u nogometnoj Dalmaciji, pa je baš zbog toga njemu i najviše posvećeno društveno - medijsko zaleđe u gradu Splitu.

U članku je lijepo postavljeno pitanje smisla postojanja tri nižerazredna vaterpolska kluba koji su međusobni rivali prvenstveno po borbi za vaterpolski dio ionako oskudnog proračunskog kolača, no usporedba nije otišla i korak dalje.

U ovih dvadeset godina neovisnosti hrvatskog klupskog športa jasno se iskristalizirao trend u kojem se u svakom pojedinom športu, da se tako izrazim Zagreb "bori" protiv nekog drugog središta i to najčešće dalmatinskog. U košarci Cibona - Zadar, u vaterpolu Mladost - Jug, u nogometu Dinamo - Zagreb, a što se rukometa tiče Metković je barem neko vrijeme bio jedini realni takmac RK Zagrebu (pod svim imenima). Iako je i KK Split ili VK POŠK (ili Jadran) znao s vremena na vrijeme (osobito 90-ih) predstavljati prvog takmaca, mislim da bi detaljnija analiza pokazala da se izuzetno rijetko (ako se uopće) dogodilo da su primjerice i VK POŠK i VK Jug u isto vrijeme bili al pari s Mladošću (ili i KK Split i KK Zadar Ciboni).

Gledano demografski Dalmacija i Zagreb stoje negdje u ravnini, što pokazuje da je raspored rezultatski uspješnih (zanemare li se recentni košarkaški problemi Zadra) klubova u dvije regije (ZG i Dalmacija) otprilike "fifti-fifti", tj. da športski kolektivi Dalmacije kao regije predstavljaju realnog i ravnopravnog takmaca Zagrebu s užom okolicom kao regiji. Stoga bi se rasprava i analiza trebala voditi zbog čega druge dvije (ili uzmemo li širi zg-prsten VŽ-SK-KA-BJ-KC-ČK kao zasebnu športsku regiju tri) regije Primorje i Istra, te Slavonija ni izdaleka ne mogu podičiti nekakvom stalnošću konkurentnosti. Slavonija i nema nekih značajnijih uspjeha osim povremenih izleta Cibalije i Osijeka u nogometni vrh, slično je i s NK Rijekom u nogometu, povremeni su bljeskovi VK Primorja (nadam se da će sada uspostaviti nekakvu stalnost), sa RK Zametom stvarno ne znam što je.

U takvoj usporedbi je jasnije zašto se doima da većina splitskih športskih kolektiva životari ili zbog čega je također nekada značajan vaterpolski i košarkaški regionalni centar Šibenik maltene nestao s karte boraca za vrh.

U tekstu je na prilično suptilan način označen i problem nostalgije i stalnog podsjećanja na izuzetno bogatu i uspješnu tradiciju. Naravno da je teško prihvatiti da je Split nekada mogao imati i europski vrijedne i trofejne kolektive u više športova, no već je podosta sudionika u raspravi govorilo o drugačijim uvjetima u kojima se svi spominjani športovi danas nalazeu europskim, a ne samo našim lokalnim razmjerima, tako da ovdje nemam što dodati. Financije možda ne diktiraju sve, ali diktiraju mnogo toga. Tako da u trenutačnoj situaciji gdje su športski kolektivi još uvijek svojevrsna društvena svojina, a značajnu stavku financiranja čine lokalni proračuni - teško je očekivati da  se Split može "nametnuti" Zadru (košarka) i Dubrovniku (vaterpolo) i postati perjanica dalmatinskog, a potom i hrvatskog športa u stilu u kojem to Zagrebu samo donekle uspjeva. Naravno, to nije nemoguće, no odbacimo li kao malo vjerojatnu skoru mogućnost privatizacije klubova i jako privatno financijsko zaleđe, trebalo bi se poklopiti mnogo toga što se rijetko poklapa - privlačenje jakih sponzora, pojačan interes publike, jaka igračka generacija sa sve i jednim pogođenim pojačanjem... pa da splitski klubovi u roku od primjerice deset godina osvoje recimo 5 nogometnih, 7 vaterpolskih, 4 košarkaške i 2 rukometne titule (mislim na naslove), plus još toliko drugih mjesta.

Jako lijepo napisano. Problem i jeste u tome što je danas vodstvima saveza (državnim i županijskim) i vodstvima klubova sport uglavnom zadnji na pameti. Lijepo je i autor napisao kako npr. Split nije bio ni najveći ni najbogatiji grad pa je opet imao nemjerljivo veće sportske uspjehe nego danas. Ljudi kojima je stalo do sporta su se najvećim dijelom izgubili u novonastaloj situaciji.
U slučaju uspjeha Jugoplastike svi veličamo Kukoča, Rađu, Sobina, Maljkovića itd. a pomalo zanemarujemo ljude koji su čitav taj projekt osmislili i bez čije "logističke" potpore također ne bi bilo Jugoplastike. A nama, meni se čini, danas trebaju upravo ljudi koji su imali ideje kao to nekadašnje vodstvo Jugoplastike.
Pogrešnu strategiju ne može ispraviti ni najbolja taktika na svijetu.
Zašto konkretno u Splitu ti ljudi ne dolaze dolaze do izražaja? Jer se u Splitu više nitko ne bavi sportom (pritom mislim na sportske kolektive)... Nitko više nema ambicije. A kada čujem najave iz Hajduka uz bol u grudima sjetim se prvih nekoliko stihova ove stare pjesme:
http://www.youtube.com/watch?v=zpigHPxuEck

zalutali u vrimenu i prostoru, posebno uprava hajdukova!

Zaluta je u pizdi materini! Kuća se gradi od temelja, a temelji ne da su nikakvi nego ih praktički i nema! Đabe sav talent, znoj i trud ako nema pomoć ovih odozgar

Nevjerojatne su mogućnosti djece koje izrastaju u splitskm podneblju u koje izrastaju velike sportske veičine, a glavni krivac ipak nije zagreb, već splitske vlasti kojoj je samo bitan Hajduk! Ako pogledate okosnicu vaterpolske,,rukometne i košarkaške reprezentacije, zatim klubove (zagreb, cibona, cedevita...) koji nastupaju u NLB ligi, sve ih sačinjava velik broj splićana... Znam, više nema pokojnog g. Dvornika koji je vukao splitski rukomet, ali taj grad je ipak iznjedrio nemali broj rukometnih reprezentativaca u zadnjih 10 godina, onda znači da postoji netko tko jpak nasatavio raditi dobar posao u gradu!! Al nažalost, takvih nema u gradskoj upravi i u sponzorima... Sretno splićani, nadam još većem broju vrhunskih sportaša iz vašeg grada, te naravno sve kvalitetnijim klubovima!