Ta Hajdukova "uzurpacija" splitskog športa u vidu materijalnih sredstava ne bi trebala biti toliko sporna. Ne mislim da je Hajduk baš toliki krivac
za nedaće ST-športa, jednostavno je pokazatelj svoje neprikosnovene
pozicije u nogometnoj Dalmaciji, pa je baš zbog toga njemu i najviše
posvećeno društveno - medijsko zaleđe u gradu Splitu.
U članku je lijepo postavljeno pitanje smisla postojanja tri nižerazredna vaterpolska kluba koji su međusobni rivali prvenstveno po borbi za vaterpolski dio ionako oskudnog proračunskog kolača, no usporedba nije otišla i korak dalje.
U ovih dvadeset godina neovisnosti hrvatskog klupskog športa jasno se iskristalizirao trend u kojem se u svakom pojedinom športu, da se tako izrazim Zagreb "bori" protiv nekog drugog središta i to najčešće dalmatinskog. U košarci Cibona - Zadar, u vaterpolu Mladost - Jug, u nogometu Dinamo - Zagreb, a što se rukometa tiče Metković je barem neko vrijeme bio jedini realni takmac RK Zagrebu (pod svim imenima). Iako je i KK Split ili VK POŠK (ili Jadran) znao s vremena na vrijeme (osobito 90-ih) predstavljati prvog takmaca, mislim da bi detaljnija analiza pokazala da se izuzetno rijetko (ako se uopće) dogodilo da su primjerice i VK POŠK i VK Jug u isto vrijeme bili al pari s Mladošću (ili i KK Split i KK Zadar Ciboni).
Gledano demografski Dalmacija i Zagreb stoje negdje u ravnini, što pokazuje da je raspored rezultatski uspješnih (zanemare li se recentni košarkaški problemi Zadra) klubova u dvije regije (ZG i Dalmacija) otprilike "fifti-fifti", tj. da športski kolektivi Dalmacije kao regije predstavljaju realnog i ravnopravnog takmaca Zagrebu s užom okolicom kao regiji. Stoga bi se rasprava i analiza trebala voditi zbog čega druge dvije (ili uzmemo li širi zg-prsten VŽ-SK-KA-BJ-KC-ČK kao zasebnu športsku regiju tri) regije Primorje i Istra, te Slavonija ni izdaleka ne mogu podičiti nekakvom stalnošću konkurentnosti. Slavonija i nema nekih značajnijih uspjeha osim povremenih izleta Cibalije i Osijeka u nogometni vrh, slično je i s NK Rijekom u nogometu, povremeni su bljeskovi VK Primorja (nadam se da će sada uspostaviti nekakvu stalnost), sa RK Zametom stvarno ne znam što je.
U takvoj usporedbi je jasnije zašto se doima da većina splitskih športskih kolektiva životari ili zbog čega je također nekada značajan vaterpolski i košarkaški regionalni centar Šibenik maltene nestao s karte boraca za vrh.
U tekstu je na prilično suptilan način označen i problem nostalgije i stalnog podsjećanja na izuzetno bogatu i uspješnu tradiciju. Naravno da je teško prihvatiti da je Split nekada mogao imati i europski vrijedne i trofejne kolektive u više športova, no već je podosta sudionika u raspravi govorilo o drugačijim uvjetima u kojima se svi spominjani športovi danas nalazeu europskim, a ne samo našim lokalnim razmjerima, tako da ovdje nemam što dodati. Financije možda ne diktiraju sve, ali diktiraju mnogo toga. Tako da u trenutačnoj situaciji gdje su športski kolektivi još uvijek svojevrsna društvena svojina, a značajnu stavku financiranja čine lokalni proračuni - teško je očekivati da se Split može "nametnuti" Zadru (košarka) i Dubrovniku (vaterpolo) i postati perjanica dalmatinskog, a potom i hrvatskog športa u stilu u kojem to Zagrebu samo donekle uspjeva. Naravno, to nije nemoguće, no odbacimo li kao malo vjerojatnu skoru mogućnost privatizacije klubova i jako privatno financijsko zaleđe, trebalo bi se poklopiti mnogo toga što se rijetko poklapa - privlačenje jakih sponzora, pojačan interes publike, jaka igračka generacija sa sve i jednim pogođenim pojačanjem... pa da splitski klubovi u roku od primjerice deset godina osvoje recimo 5 nogometnih, 7 vaterpolskih, 4 košarkaške i 2 rukometne titule (mislim na naslove), plus još toliko drugih mjesta.
[uredio Laslo - 18. siječnja 2011. u 23:48]