Svaki puta kada se sjetim Dražena probudi se tuga što je prerano otišao. Koliko je toga napravio, a koliko je još mogao i trebao napraviti u karijeri, da se nije dogodio taj nesretni šleper na autoputu 7.6.93.

Dobro je netko rekao već ovdje, gubitkom Dražena počeo je pad hrvatske košarke, koliko god smo još tada imali sjajne igrače poput Kukoča, Rađe i ostalih. Ali, falio je Dražen, rođeni pobjednik, uvijek gladan uspjeha. Koliko ste puta samo čuli/pročitali one legendarne priče o tome kako ni Aci i Ciboni nije htio pustiti, odnosno smanjiti gas i to je upravo igrač kakav nam nedostaje. Vođa.
Kad se sjetim one anegdote iz priprema za kvalifikacijski turnir za OI u Barceloni, kada je reprezentacija dobila koma smještaj pa su igrači počeli gunđati. Ali je sve to prekinuo Dražen izjavom kako nisu ovdje došli uživati nego pripremati se i boriti za Hrvatsku. Naravno da više nitko ni riječ nije rekao o tom pitanju više.

I koliko me god svaki puta tuga obuzme kad se sjetim kako smo ga prerano izgubili, budem i radostan što sam imao priliku gledati ga i na tv i uživo kako je igrao. Nešto što je mlađim generacijama, zaluđenim kojekakvim poluigračima, pogotovo iz NBA, teško objasniti. I nešto što mogu žaliti što su propustili.