Već je postalo uobičajeno da su velika sportska natjecanja praćena većim dijelom, a usudila bi se reći gotovo i kompletnom javnošću. To ne znači nužno da kompletna javnost sjedi pred televizijom nestrpljivo očekujući početak utakmice. Ali, većina Hrvata prati dnevne vijesti koje obaviještavaju o sportskim događanjima. Tako su upućeni i oni nezainteresirani koji osjećaju svojevrsno „maltretiranje medija“ koji ih obasipaju nepotrebnim sportskim informacijama.
Hrvatska rukometna reprezentacija je veliki medijski prostor dobila 2003. godine osvajanjem najprestižnije titule svjetskog prvaka. Nažalost, ta činjenica dovodi do konstatacije da je određeni sport u Hrvata cijenjen ukoliko za njega imaš „čvrst dokaz“. A što može biti čvršće od zlatne medalje?!
Oni koji nisu bili ljubitelji rukometnog umijeća postali su rukometni fanatici od te zlatne 2003. godine. Doduše, osobno se nisam mogla ni sjećati Atlante '96 niti me nije, iskreno, ni intrigiralo. Sa sedam godina imala sam važnijeg posla od praćenja „nekog“ Irfana Smajlagića, Slavka Goluže, Mirka Bašića, Zlatka Saračevića...
2003. moja se nastavnica tjelesnog odgoja sjetila da bi bilo poželjno potaknuti na sustavan rad nas nekolicinu nezainteresiranih za sportske aktivnosti. Obveza je predstavljala bilježenje događanja tijekom 60 minuta u svim utakmicama u kojima je učestvovala Hrvatska. Tako je moj otac, uz gubljenje živaca na utakmicama „zaradio“ dodatno živciranje mojim ispitivanjem. Svaki gol, svaka minuta isključenja, svaki sedmerac, svako pogrešno vođenje, svaki prekršaj, svaka obrana golmana, svaki time-out s utakmice bio je pretočen na komad mog školskog papira. I upravo tu nastavnicu smatram odgovornom za to što sam ja počela iznimno cijeniti rukomet. Prošlo je osam godina od mog prvog susreta s „nekim“ Ivanom Balićem, Mirzom Džombom, Petrom Metličićem, Blaženkom Lackovićem...
Sada, 2011., isfrustrirana sam činjenicom kako javnost omaložava zasluge rukometnih reprezentativaca. Teško mi je objasniti samoj sebi da ipak postoje ljudi koji zaboravljaju tko ih je sve ove godine činio ponosnima. Nepojmljivo mi je zašto javnost smatra neuspjehom i totalnim promašajem SP u Švedskoj kad smo ostali u samom vrhu svjetskog rukometa. Zašto Hrvati ne prihvaćaju ništa drugo osim prvoga mjesta? Zar predstavljamo narod gladan (oprostite na izrazu) preseravanja? Zar su ljudi uistinu nezasitni trofeja? Zar je pohlepa jedini osjećaj razumljiv Hrvatima?
Surfajući internetskim stranicama, nailazila sam na veoma zanimljive članke, ali ništa manje nije bilo niti onih nezanimljivih. Mediji posjeduju velike kapacitete novinara koji imaju senzacionalizam na svoj način. Ukoliko bi vi to nazvali senzacionalizmom.
Nažalost, ljudi ne žele „stati na loptu“ i priznati da su ih mediji uvelike zatupili. Uspješno im prodaju Avu Karabatić, Simonu Šajn i druge njima slične karikature. Molim vas, otkrijte mi (jer ja ne znam) što su one značajno učinile za Hrvatsku? Zar sam toliko neinformirana i neobrazovana kad na Internetu ne nailazim na nikakav povijesni podatak kojemu su kumovale prethodno navedene dame?
Rubrike za komentiranje ishoda utakmica obiluju komentarima koji su logično podijeljeni na one pozitivne i one negativne. Nažalost, dok Hrvatska drži poziciju broj jedan, ne možemo naići niti na jedan loš komentar dok je pozicija broj pet iznimno negativno kritizirana. Odjednom se traže krivci za cijelu propast naše reprezentacije. Primjerice, svaljujemo loš(ij)u utakmicu na leđa Ivana Balića. Kako imamo obraza nakon svega što je učinio za hrvatski rukomet? Zar nemamo ni mrvicu srama? Zar smo mi Hrvati dvolični ljudi? Zašto na sva zvona razglašavamo da nosimo hrvatsku krv dok igrači stoje na postolju, a skrivamo se iza grma kada stoje pokraj njega?
Onim ljudima koje bi ja nazvala dvoličnima nakon završenog svjetskog prvenstva postavila sam jedno pitanje. U isto vrijeme pitanje je s moje strane bilo sasvim jednostavno ali s njihove strane strašno komplicirano. Ali uspjela sam probuditi u njima protupitanje: Da li je ona u pravu? Imate dijete koje je „zapalo“ u loše društvo i počelo uzimati opojna sredstva. Ne moram ni napominjati da je roditeljstvo pružanje bezuvjetne ljubavi i potpore svom djetetu. Hoćete li mu pomoći ili jednostavno „dići ruke“ od njega? I sad se vi, koji to čitate, pitate: Kakve to veze ima s rukometom? Apsolutno nikakve. Iako je suludo tražiti sličnosti između rukometa i ovog slučaja, ja sam ipak našla neku poveznicu. A ta je: sport je (kao i život) igra u kojoj moraš biti svjestan da se može dogoditi puno dobroga, ali time nije isključena mogućnost da se može dogoditi i puno lošega. Ako se osjećaš ponosnim kada postolje krase boje tvoje zemlje, budi isto tako ponosan kada je tvoja zemlja u manje zavidnoj poziciji. Ako nisi spreman na poraz, nemoj si pripisivati niti pobjedu. Život i igra ne svode se samo na pobjeđivanje.
Ovim tekstom aludiram na sve čitatelje koji su se zapitali: Da li je ona u pravu? Da li sam pretjerao s neukusnim izjavama na nekom portalu? Zar uvijek moramo pronaći nekog (nepostojećeg) krivca na kojemu ćemo „otresti“ svoje frustracije i imati osjećaj zadovoljstva? Zašto uporno tražimo krivca u nečemu u čemu ga nema?
Hrvatska je stvorena u jedinstvu. Vi predstavljajte jedinstvo koje će svoje rukometaše podržavati onda kada su dobra vremena, ali isključivo onda kada nastupe ona loša. Jer vaš osmijeh može vratiti njihov. Kao što njihovi osmijesi već dugi niz godina izmamljuju naše.
Zapamtite: i oni su samo ljudi, a ne strojevi programirani na svakom natjecanju osvojiti prvo mjesto!