Novinari imaju vrlo odgovoran posao - kreiranje javnog mijenja. I kao takvog posla, neki novinari nisu niti svjesni što čine u svojim kolumnama. Međutim, iz svega toga trebamo naučiti izlaziti hladnih glava i raspoznavati činjenice od običnog baljezgarenja. Lako je danas reći: ''Bilić je legenda'',ali istu tu rečenicu jučer se ne bi puno isto usudilo izgovoriti. Zašto? Jer se stvorila atmosfera očaja i depresije u hrvatskoj reprezentaciji. Sve to kreće nekako sa pobjedom Ukrajine nad Engleskom (koja je po meni još uvijek jako diskutabilna) i gaženjem uspomena na 2:3 na Wembleyu sa hladnim porazom od 5:1,a osveta,ona se servira hladna. Nekako tada se počeo stvarati negativan kult oko reprezentacije zbog rezultata,zbog žali za neodlaskom na SP,a ljudi kao masa su povodljivi,malo im treba. I tako je i bilo, osobno meni, koji sam veći dio života naviknut na iščekivanje utakmica naše momčadi na velikim natjecanjima, od javljanja iz kampa do posljednih 90+ minuta, bilo je to čudno iskustvo. Ljetna vrućina,žega, poluprazan grad oko 15h, sjedim mokar i umoran od vrućine u lokalnom kafu direktno ispod klime i na tv-u gledam patnju Grčke i Koreje, dvije momčadi od kojih smo u tom trenutku bili puno bolja momčad, ali nismo tamo. Tada sam shvatio da smo ranjivi, koliko god nas išlo na velikim natjecanjima, koliko god se ljutili na suce, igrače, trenere mi ipak nismo tamo. I ljudima je to nedostajalo, stalno su uspoređivali eventualni upsjeh naših u JAR-u. Ali, ponavljam mi ipak nismo bili tamo. Većina dobrih ljudi okrenula je novu stranicu sačekala koji mjesec i došla je službena pobjeda protiv Latvije, nesretna nula protiv Grčke zatim rutinska pobjeda protiv Malte, i sve je izgledalo opet dobro - prvi smo i idemo u tamo neku Gruziju po tri boda. Upravo to u glavama navijača i igrača i jest bio poraz. Prvenstveno poraz morala,zatim onaj rezultatski,ali to je bio poraz koji nam je trebao. Neki će reći zašto nam je trebao? Jer je ogolio naše mane i nedostatke, natjerao nas je da se suočimo sa onim što istinski jesmo i gdje su nam granice. Ipak smo mi ranjivi kao i svi, neki više neki manje,ali to smo mi ispod kože i sa tim se suočavamo htjeli ili ne. Taj famozni poraz je bio bolan, ponajprije Biliću kad su ga pogrdno nazivali Izgubišvili, igračima,navijačima i bio je idealan trenutak da SP i ove kvalifikacije pojedinci zaviju u crno,ali natjerao nas je da igramo kad nam gori pod petama i da cijenimo rezultat, da se ne bojimo sebe kao protiv Ukrajine ili svoje sjene kao protiv Engleza i da postanemo reprezentacija ako želimo vidjeti barem Lviv ili Wroclaw.
I ipak je bio pozitivan šok, danas smo prvi na ljestvici, nismo u 100% formi,ali tko kaže da moramo i biti. Na natjecanjima nema pravila, pustimo na stranu Nijemce i Španjolce, loš tajming te baca iz natjecanja, jedan promašen jedanaesterac ti oduzima naslov prvaka, na velikim natjecanjima nema reda, red događanja tamo ne postoji, postoji samo rad i sreća, kad se to poklopi imaš momčad za velike stvari. Mi smo imali rad, red 2008.,ali nismo imali sreću,a ona nam je trebala kad je bilo najbitnije. Velika imena ne znače veliku igru i nitko od nas, a to mi vjerujte na riječ,ne bi htio biti u koži Lionela Messija kad sleti u Argentinu i kad osjeća da nešto duguje toj zemlji,da svi to očekuju od njega,a on im to nešto ne može pružiti i kada te 80% nacije smjesti na klupu umjesto na teren mislim da u tom trenutku nije lako. Igrač čini razliku,ali ne čini je bez momčadi. Momčad je ona koja iznjedri pojedinca, momčad je ona koja donosi naslove, pojedinci su prošlost. I zato danas Njemačka drži Klosea i Podolskog u momčadi jer Low Njemačku tretira kao klub,a ne kao koloniju stranaca, izlog za prodaju kao što tu grešku danas čine velikani poput Brazila i Argentine. Mislim da možemo imati kompaktnu momčad,a onda je sve moguće, Urugvaj je za to najsvježiji primjer i formula kako se dolazi do naslova, spojem kompaktnosti i sreće te podrškom srcem iz domovine kako na terenu tako još ponajviše i izvan njega. Urugvaj je dobra usporedba? Mi nikada nećemo biti Brazil sa 5 svjetskih naslova, nikada nećemo biti Njemačka sa nekoliko milijuna registriranih nogometaša, uvijek ćemo bit mala zemlja sa svojim svakodnevnim problemima,ali sa ponosnim i velikim srcem bez straha. Veliki nemaju straha jer su veliki,ali se više od svega boje hrabrosti malenih.
Sada tek dolazi pravi posao, posao na kojem će se naši momaci pokazati da li su dorasli zvati se predstavnicima svoje zemlje. Sada ćemo vidjeti da li će uspjeti izvući barem bod u paklu Pireja, na jednom od najgorih gostovanja u Europi kada domaćin, bivši europski prvak, ide na sve ili ništa i kada će ponesen i ohrabren domaćim medijima tražiti naše glave,a pitam se hoće li nama ova prepucavanja da li smo dobri ili loši pomoći u toj utakmici,hoće li naša nacionalna sumnja motivirati momke za ta važna 3 boda - ili pak ćemo ponosno reći: ''Momci, stisnite zube jer znamo da to možete'' pa znajući da smo napravili sve dobro što je u našoj moći vjerovati u uspjeh,a osobno kao i većina mislim da to možemo. Stoga,vi novinari, imate tu dužnost koju sam naveo u prvoj rečenici, dužnost da u ljudskim srcima probudite zaspalu vjeru i ponovno usmjerite naša srca ka reprezentaciji,mjestu gdje i pripadaju.
...i kako god ova priča 7. listopada završi,i kakvi god se vratili iz grčkog pakla, ne sumnjam da će svi iz prvog i drugog pota tamo 3. prosinca na svečanosti u UEFI u sebi tiho zavapiti: ''Uh,samo ne ta Hrvatska..''
