Pacak je odabrao svoj stil. Kao kontru indexu i sličnim svinjcima od portala, gdje neutemeljena i neargumentirana kritika ide ruku pod ruku sa patološkom težnjom za jeftinim senzacionalizmom, Pacak je odabrao biti afirmativan, i to ja cjenim. Iako mnogi koje Pacak uzima pod svoju zaštitu to objektivno ne zaslužuju.
Ajmo ispočetka. Hrvatska, koja je šatro prije tri godine igrala glatko i s vicem, nikada nije lako izvukla kvalifikacije. Ako zaboravimo EP1996 i skupinu sa Italijom, svaki kvalifikacijski ciklus je bio neizvjesan doslovno do zadnjeg kola, a u to ubrajam i kvalifikacije za Austriju/Švicasku, gdje smo predzadnje kolo izgubili u blatu od Makedonije a na ruku nam je išao rezultat Rusa i Izraelaca, koji bi nas, da nije bio takav, poslao na Wembley po pobjedu, a ne na izlet gdje smo rasterećeno pobjedili, bez imalo omalovažavanja tog pothvata. Oba puta kad nismo išli na velika natjecanja izvisili smo u (pred)zadnjem kolu, što nesretnim remijem od SRJ, što odbijanjem Engleza da pobijede Ukrajinu kući. To će reći - kvalifikacije jesu puno teže od završnog turnira. Svima koji misle da su kvalifikacijske skupine tu samo zato da bi velike reprezentacije (poput naše) uigravale nove kombinacije i isprobavale nove igrače od sveg srca želim da promijene sport koji gledaju. Reprezentacija nije jebena Barcelona da igra svemirski, već je skupina pojedinaca koji su iz matičnih klubova došli iz različitih situacija i u drugačijim formama i to se mora osjetiti u igri.
Od samih početaka bio sam protiv dolaska Slavena Bilića na mjesto selektora, pa čak i nakon famoznih pobjeda protiv Engleza. Više je razloga tome. Prvo, potpuno je nepravedno smjenjen Cico Kranjčar, zbog navodnog nepotizma prema sinu i zato jer je izgubio od - pazi sad - Brazila. Priznam, nismo ni onda igrali sjajno, ali ako jedan kriterij smjene vrijedi za Zlatka Kranjčara onda bi dovraga morao vrijediti i za Slavena Bilića. Drugo, reprezentacija nije mjesto gdje će se netko učiti trenerskom zanatu, bjelodani je primjer Joke Vranković i onaj očaj od košarke u Litvi. Ali, kad je već Bilić došao, od mene kao vjernog pratitelja reprezentacije ima punu podršku.
Više od same igre, koja nije sjajna, ali nije ni očajna, bodu u oči nerezonska, klijentelistička i priglupa kadrovska rješenja i taktički eksperimenti, poput bokova protiv Engleza i sličnih majmunarija. Uz sve dobre želje reprezentaciji i srdačne čestitke na pobjedi protiv Izraela, može li mi itko objasniti što Strinić radi u toj ekipi? Pa dečko nije ni ofenzivno ni defenzivno odradio apsolutno ništa u zadnje tri utakmice... Zašto za golmana Runju (koji je formalno bez kluba) vrijede jedna pravila, a za golmana Pletikosu (koji je formalno zbrinut ali de facto bez kluba) vrijede druga? Kakav je Subašić kalibar za reprezentativca? Čemu onaj cirkus sa Pranjićem?
Toliko o Biliću i stožeru. Navijači su druga pjesma. Priglupa gomila seljobera (čast izuzecima) koji misle da su tamo neki Izrael ili Turska gomila čobana koji su se jučer skotrljali s brda i prvi put vidjeli loptu. To je posebno vidljivo na završnim turnirima kada se u gledanje utakmica uključe svi i svatko pa mediji stvore atmosferu apriori pobjedničku, jer, igramo protiv tamo neke glupe Turske. Tko su to Turci? Koji je to Senturk, koji je to Rustu ili Altintop? Odakle nama pravo na takvu prepotenciju? Tko sebi smije dozvoliti upisati tri boda kontra Izraela bez da je utakmica počela?? Hrvati samo. Pa se onda zviždi jer ne vodimo u 17. minuti. O gostovanju u Grčkoj se već sada počelo pričati kao da idemo u Suhopolje kod Mladosti 127. Sjećam se kad su košarkaši svojedobno bili treći, a onda se govorilo "Treći, a izgubili od Rusa". Tako je i sad. Prvi, a izgubili od Gruzije.
Da, na našu veliku žalost i drugi igraju nogomet, i to dobar nogomet. Zato nam se valja svesti u realne okvire i biti sretan kad se reprezentacija plasira na veliko natjecanje pa možemo hladiti pivo u frižideru u iščekivanju utakmice.
Jer, htjeli to poneki priznati ili ne, mi ipak jesmo nekakav faktor u tom sportu. Protivnici nas cijene i poštuju i uvjeren sam da našu kuglicu nitko, pa ni oni najveći, ne vole vidjeti u svojoj skupini. Svi, osim nas samih. Pitam se, što bi bilo da domaći mediji i navijači najavljuju utakmicu Hrvatske protiv Hrvatske?
Vjerojatno bi unaprijed upisali sva tri boda, a u slučaju poraza tražili glave, jer se izgubilo od tamo neke - Hrvatske.