Ovo je već slučaj za sportskog psihologa. Pod hitno nešto uraditi inače bi potencijalno sjajna karijera mogla otići u propast. Ako treba i odmoriti od tenisa neko vrijeme. Sad sam se sjetio Mardya Fisha kojeg nisam gledao sinoć, ali on je čini se patio od psihičkih problema prouzrokovanih bolešću srca. Donna nema tih problema, ali ima nekih drugih. Za razliku od ostalih tenisača kojima tenis donosi sponzore i nagrade od turnira, ona radi sponzora i igra tenis, kao neko nužno zlo koje mora odraditi. Ona je dovoljno mlada da uzme pauzu godinu-dvije, posloži si stvari u glavi i odluči želi li biti manekenka ili tenisačica. Stigne se još naigrati mečeva i mečeva. Fish se s uskoro 34 godine na leđima odlučio vratiti i odigrao potpuno ravnopravan meč s mladim Harrisonom koji igra jako dobar tenis u posljednje vrijeme. Ok, on vjerojatno ne planira na svjetski vrh, za to je malo prestar, ali želio je dokazat sebi da može i uspio je u tome, koliko sam vidio preko livescorea. A mogao bi još do kraja karijere zapapriti nekom favoritu na kojem turniru kad uđe u formu. Kod Donne ima i više nego dovoljno vremena da promijeni način života i gledanja na ovaj sport. Pitanje je koliko ima motiva. Ako postoji volja, sve se može.