Bravo! Odlično napisana kolumna! Jako mi se sviđa poveznica između preskakanja nastupa za reprezentaciju i pozivanja stranaca. U konačnici, u oba slučaja se pitanje svodi na isto - na motivaciju, tj. onu iskonsku iskrenu emociju prema domovini zbog koje ljudi toliko više vole reprezentativni sport od klupskog. Zbog te iste emocije smo gotovo jednako razočarani kada igrači odbijaju nastup za repku i kada nezasluženo prime poziv.
I stoga ta emocija mora biti jedini kriterij kod poziva. Dakle, postoji samo jedno jedino bitno pitanje za kandidate:
"Da te istovremeno pozovu reprezentacije Hrvatske i Brazila (ili SAD-a ili Bugarske ili bilo koje države koja je u igri tom kandidatu) za nastup na olimpijadi, kojoj bi se odazvao?"
E sad, problem je naravno što bi kandidat lako mogao slagati odgovor, ali mislim da takve laži svi mi koji volimo sport jako dobro nanjušimo. Zbog najvjerojatnijeg odgovora na to hipotetsko pitanje većina ljudi i jest protiv Sammira, Drapera i sl.
Moram priznati da nisam siguran koji bi odgovor dao Eduardo na to pitanje, ali već i to što nisam siguran mi je dovoljno da prihvatim bilo koji od 2 moguća izbora. Vjerojatno čak ni on nije siguran. Vjerujem da Rakitiću i Petriću isto nije bilo lako donijeti odluku, ali upravo stoga i jesu oba moguća izbora bila jednako vrijedna. Kod Sammira to jednostavno nije slučaj i zato je većina ljudi s potpunim pravom protiv njegovog nastupa za reprezentaciju.

Mislim da je nerealno uspoređivati košarku od koje je većina već odustala i nogomet koji je i dalje "najsvetiji" sport.
Kada je Vujo rekao NE reprezentaciji, tada smo se još nadali da nešto može biti od košarke, ali danas samo rijetki prate sa žarom. Kada kažem sa žarom onda mislim na ono ludilo koje je vladalo oko Cibone i Jugoplastike 80'-tih.
Rukometaši i vaterpolisti su osvojili skoro pa sve što se moglo osvojiti (fali zlato s EP rukometašima) i imaju najnapornije pripreme i natjecanja svake godine, a vaterpolisti i svjetsku ligu. Tako da ih apsolutno razumjem i mislim da tu nema nikakvog licemjerja. Postoje zaslužni i ne zaslužni. Ljudi to prepoznaju.

1) pretpostavljam kako autor ima neke prijateljske/rodbinske veze s Nikolom Vujčićem budući pokušava već nekoliko puta opravdati njegov potez kojim je reprezentaicju ostavio bez četvorke a time i bez šanse za medalju. Ta momčad je bila dobra i nadali smo se dok nas Vujčić nije preveslal

2) igrači koji su dali reprezentaciji je jednostavno pogrešna konstrukcija budući je ista ta reprezentacije više dala njima. Prije svega prosječan poznavatelj rukometa u hrvatskoj nema pojima di igraju naši reprezentivci ( a nije baš da igraju u klubovima koji osvajaju trofeje), a posebno ih i ne zanima. Dakle, silne sponzore, ugled i slavu pa, budimo pošteni i trofeje, je rukometašima donijela reprezentacija. Di bi bi l Vori da ga Lino nije gural isto je pitanje... U Barceloni teško.....Kod vaterpolista je nešt drugačije, al opet načelno, javnost prati te sportove samo kroz repreznetaciju.

3) Stranci..... Mi, najbolji i najljepši, najsportskija nacija na svijetu možemo podnijeti da nižerazredni američki bek igra za sveti dres i niko neće reć da je dobar igrao bi za amerikance, ukrajinska rukometašica ko kapetanica nam isto nije problem ko ni sila odbojkašica, pešaslo i sl. Naime, iako najsportskija nacija na svijetu, ipak te ruse, bugare i amerikance možemo podnijeti... Ali, nogomet ne.. U nogometu smo najbolji, europski brazil, iako taj nadimak nosi još bar 5 reprezentacija uključujući i najgore bunkeraše u povijesti (usput i brazilci igraju uvijek sa 6 defenzivno orijentiranih igrača)

4). Rakitić je tolko sanjo dres sa kockicama da je igro za mlade selekcije švicarske, a odluka o hrvatskoj mu je najteža u životu. Ajmo bit pošteni, odabrao je svjetksa i europska prvenstva, ili je to barem znatno utjeclao na odluku. 

Imam još svašta za pisat, a nemam vremena 

i da.. priče da je eduardo prihvaćen... nije, samo s tad vjerojavalo da će postat svjetska klasa pa smo ga brže bolje zakaparili... ko zna, da nije bilo ozljede možda bi i bil

Za one koji pljuju po ljudima koji kaže da ne mogu više navijati za reprezentaciju: reprezentacija se voli srcem, dakle nismo u mogućnosti upravljati tim osjećajem. Ako čovjek osjeća da to više nije to, a ja to osjećam još od prije 2-3 godine, iako sam se drndao u vlaku 48 sati da bi ih gledao na EP, onda se ne može natjerati. Ove zadnje mućke su samo kap koja je prelila čašu. Ne znači da neću pred TV-om navijati, ali neću onako strepiti dok ne dođu neki bolji ljudi. Ovi to nisu.

dakle svi ostali mafijaši smiju gurat igrače, a mamić ne smije?

mislim da je uvod malo omasio futbal... daklem EHF, UEFA i ostale "krovne organizacije", iliti gonici robova za sto vecu dobit su od danasnjih profesionalnih vrhunskih sportasa napravili poluinvalide... Igraju tisuce utakmica za klubove koji ih nemilosrdno explotiraju, i kos kad ovi prosiruju raznorazna prvenstva, jasno je da isti nisu robori i da postoji limit kad jednostavno nesto "pukne"... I svatko realan bi na taj nacin trebao gledati te odmore...

Sto se tice hrvata i hrvatstva, nemam sto rec... I tko bi trebao igrati... Mislim da je vrijeme romanticnog dozivljavanja reprezentacija davno umrlo... Pitajte Di Stefana i Puskasa sto imaju rec na tu temu...

Nikakvih velikih rasprava ne bi trebalo biti. U reprezentacijama trebaju igrati samo ljudi koji su rođeni u tim državama, ili su im roditelji rođeni tu i to je to. Sve ostalo je glupost.

Ko kaže da jednog dana Katar, kao što je nedavno ne znam kome nudio, neže doć Ronaldu i reć evo ti 100 milijuna eura i naše državljanstvo i igraj za našu repku. Pa će to onda napravit Rusija, pa Kina, pa Saudijska Arabija i tako dalje i tako dalje.

Treba tome jednom za svagda stat u kraj i reć ne strancima. Dakle nije to ''NE'' crncima, bijelcima, itd. itd., nego ne strancima u reprezentacijama. Uključujući i Sammira, i Eduarda, i Drapera itd. Ako je dosad bilo, ne mora od sad biti tako. Na greškama se uči i nek se na ovim dosada dobro nauči!