1) pretpostavljam kako autor ima neke prijateljske/rodbinske veze s Nikolom Vujčićem budući pokušava već nekoliko puta opravdati njegov potez kojim je reprezentaicju ostavio bez četvorke a time i bez šanse za medalju. Ta momčad je bila dobra i nadali smo se dok nas Vujčić nije preveslal
2) igrači koji su dali reprezentaciji je jednostavno pogrešna konstrukcija budući je ista ta reprezentacije više dala njima. Prije svega prosječan poznavatelj rukometa u hrvatskoj nema pojima di igraju naši reprezentivci ( a nije baš da igraju u klubovima koji osvajaju trofeje), a posebno ih i ne zanima. Dakle, silne sponzore, ugled i slavu pa, budimo pošteni i trofeje, je rukometašima donijela reprezentacija. Di bi bi l Vori da ga Lino nije gural isto je pitanje... U Barceloni teško.....Kod vaterpolista je nešt drugačije, al opet načelno, javnost prati te sportove samo kroz repreznetaciju.
3) Stranci..... Mi, najbolji i najljepši, najsportskija nacija na svijetu možemo podnijeti da nižerazredni američki bek igra za sveti dres i niko neće reć da je dobar igrao bi za amerikance, ukrajinska rukometašica ko kapetanica nam isto nije problem ko ni sila odbojkašica, pešaslo i sl. Naime, iako najsportskija nacija na svijetu, ipak te ruse, bugare i amerikance možemo podnijeti... Ali, nogomet ne.. U nogometu smo najbolji, europski brazil, iako taj nadimak nosi još bar 5 reprezentacija uključujući i najgore bunkeraše u povijesti (usput i brazilci igraju uvijek sa 6 defenzivno orijentiranih igrača)
4). Rakitić je tolko sanjo dres sa kockicama da je igro za mlade selekcije švicarske, a odluka o hrvatskoj mu je najteža u životu. Ajmo bit pošteni, odabrao je svjetksa i europska prvenstva, ili je to barem znatno utjeclao na odluku.
Imam još svašta za pisat, a nemam vremena