Ne pratim previše skijanje, ali jedan podatak mi je upa u oko. Ovo je Ivici već treći put da završava na drugom mistu, i koliko on govoria da je to dobro i da nije frustriran, koliko god javnost mislila isto i koliko god mu čestitali na drugom mistu (za mene, realno, srebro u bilo kojem sportu, pogotovo na visokoj profesionalnoj razini, di odlučuju stotinke, je odlično), toliko sve to s druge strane ima neki okus gorčine i propuštene prilike. Evo jedne lipe usporedbe - Goran Ivanišević je igra tri puta finale Wimbledona - 92., 94. i 98. - sve dok ga 2001. u nezaboravnom finalu nije osvojia. Ali, do tad je tri puta bia DRUGI, i čisto sumnjam da bi ga se u kolektivnoj svijesti samo našeg naroda (da ne govorim o drugima) pamtilo ka velikog igrača i šampiona da nije konačno osvojia taj Wimbledon. Ja bi ga sigurno pamtia u najboljem svitlu i bez toga trijumfa, jer mi je bia jedan od najdražih tenisača, javnih osoba a uz to smo iz istog grada, i pamtili bi ga još slični meni, ali ga na taj način ne bi pamtili ljudi kojima sport nije neki veliki interes u životu, već samo usputna zabava. I moja baba od 75 godina zna šta je, odnosno ko je Božja ruka, a ne zna da je taj isti čovik osvojia s Napolijem 89. po prvi i jedini put Kup Uefa. Ne omalovažavan uspjeh Ivice Kostelića, ali na kraju dana samo se prvi pamte i bojim se da Ivica u sjećanju naše generacije ne bude vječno zapisan ka drugi, ili još gore, gubitnik.