Dva su osnovna razloga zbog kojih nam je ovo sada košarkaška realnost, a boljitak ne može vidjeti ni vidoviti Milan.
Prvo, KK Cibona, klub strašne prošlosti i rezultata, klub o čijoj se povijesti u bivšoj republici treba pričati sa naklonom. Međutim, KK CIbona u samostalnoj Republici Hrvatskoj je 20 godina na krilima državne politike uništavala (sustavno i sa predumišljajem) centre košarkaške moći Split, Zadar i Šibenik. Kako rješiti problem Cibone? Na sreću, rješio se sam od sebe; na nesreću, pojeli su sami sebe.
Drugo,  sve preostale košarkaške veće i manje sredine, od Dubrovnika do Iloka je uništila sudačka- krimi organizacija koja je na čelu HKS i županijskih saveza. Malim klubovima koji stvaraju igrače (pa i trenere) funkcioniranje je gotovo nemoguće; jer umjesto da klubovima sa školom košarke kotizacija za A-2 i B lige bude simbolična, da im se da podrška na svim drugim poljima, takav klub plača kotizaciju cca 60.000,00 kn + 2-3 tisuće kuna za organizaciju domaćih utakmica. A u današnjoj Hrvatskoj to su ogromni novci i  problemi i za prvoligaške klubove. Ljudi koji ne vole, niti razumiju košarku (iako tvrde drukčije), već isklučivo iz financijskih pobuda i zbog svojih kompleksa drmaju savezom pokopali su najljepši sport. Kako rješiti taj problem? Kako se sada čini jedino kada te uhljebe pokopaju (slično kao i u drugim savezima - hns, odbojkaški, rukometni,...)  no tada će biti već nekoliko desetljeća prekasno.