"U Hrvatskoj je i od nogometa i od košarke i od atletike i od tenisa
popularniji sport koji se zove "daljinsko pljuvanje" iz anonimnosti svog
doma pod zaštitom pseudonima, avatara ili anonimnog bloga. Takvi
kreiraju stavove, takvi kreiraju mišljenja, klimu našeg društva, bez da
osjećaju potrebu ponuditi konkretno rješenje ili se uhvatiti u koštac s
rješavanjem bilo kakvog problema."
Gospodine Jurišiću ovakav stav se u politici zove čista demagogija, jer upravo je suprotno, javno mišljenje, klimu našeg društva (a i večinu ostalih) kroje isključivo javni mediji, a ne mi
anonimni pljuvači pod zaštitom svojih avatara. U dio tih javnih medija spadate i vi gospodine Jurišiću, iako ne u dio onih koji tu imaju apsolutni primat (televizija, naravno). Ako ste željeli napraviti drukčiji site, mogli ste. Mogli ste napraviti mogućnost prijave isključivo pod vlastitim podatcima i mogućnost komentiranja samo u tom slučaju. Što se tiće samog komentiranja, ne moram znati kuhati kao Ana Ugarković da bih mogao reći dal je jelo ukusno. Što se tiće sudjelovanja sportskih veličina u razvoju naših klubova i sporta u Hrvatskoj, mislim da je tu situacija malo kompliciranija. Mogu shvatiti podršku veličini poput Rađe iako je griješio kao predsjednik. No kako bi Vi riješili to pitanje sudjelovanja sportskih veličina u klubovima ??? GalebRiječki je napisao vjerojatnu zamisao, no ni on sam nije napisao koju bi to ulogu trebao uzeti taj poznati sportaš da pokrene taj klub. Vlasnika, predsjednika ili sportskog direktora, menađera ili koju drugu? Prva prepreka je zakonski obrazac po kojem su naši klubovi (većina njih) udruge građana što i je (po mojem mišljenju) krucijalni problem normalnom poslovanju, gledano i financijski i u sportskom kadriranju. Kad bi imali privatne vlasnike (ili dionička društva), tad bi vlasnici ili većinski vlasnici d.d. imali malo drukčiji sustav u kojem bi ordinirali. Znalo bi se tko stoji iza financija, a tko iza sportskog kadriranja (skautiranja i odabira unutar vlastitog kadra). I znalo bi se tko snosi posljedice loših (ili dobrih) poslovno-sportskih odluka.Znalo bi se i tko prodaje igrače i u čiju blagajnu taj novac ide, što će dugoročno i biti problem promjene ovakovog sustava. Što se pak tiće funkcija unutar raznih reprezentacija, sportskih saveza, županijskih sportskih odbora ili slično, tu se funkcija dobi teže nego uloga glasnogovornika nekog ministarstva (zapravo isto - doslovno isto). I zašto bi se tu proslavljeni sportaši (dakle i egzistencijalno osigurani što nije nebitno) gurali, kad bi za to trebali aktivirati lobi jačine ministarstva vanjskih poslova,a u svrhu vlastite pomoći u razvoju sporta. I na koncu što se tiće općenito nezadovoljstva, kako u komentarima tako i u medijima, takvo je stanje i u ostalim sferama društva ne samo u sportu. I da, tu bi uloga medija trebala biti širenje optimizma i pozitivnog ozračja, ali izgleda da se negativizam bolje prodaje.
[uredio TOMTOMASIC - 04. kolovoza 2010. u 18:30]