Masterz,
malo je nelogično Ančiću osporavati ulogu u osvajanju davis cupa („pa je Ljubo morao pobjeđivati i za sebe i za Marija“) u kojem je sudjelovao s 4 dubl pobjede i jednom (odlučujućom) singl pobjedom, a s druge strane Karlović priznavati samu činjenicu da je „bio spreman za igru, pa se i to broji“.
Kažeš da su Ančića svi u davis cupu 2005. „šamarali s glatkih 3:0“, a čovjek ni jedan meč nije izgubio s 3:0.
Roddick - 4:6, 6:2, 6:1, 6:4
Pavel - 1:6, 6:4, 4:6, 6:3, 6:4
Davidenko – 7:5, 6:4, 5:7, 6:4
Hrbaty – 7:6, 6:3, 6:7, 6:4
Dalje navodiš kako nikad nije imao „cojones“. Vjerujem da ćeš se složiti kako su mečevi u pet setova dosta relevantan test nečije „muškosti“. Ančić je u karijeri odigrao 15 takvih mečeva, a dobio 10. Gubio je jedino od Hrbatya, Agassija, Jirija Novaka (u to vrijeme 10. na svijetu), Pavela i Roddicka. Sve vrhunski igrači.
I na kraju, nije li ipak malo pregrubo reći za dečka kojeg je s 22 godine pokosila teška mononukleoza da nije iskoristio „ni 10% svojih mogućnosti“? Toliko je danas Čiliću...
Ne ulazim u tvoj stav o Ančiću kao osobi, to je za ovu priču nebitno. Ali, pokušaj razlučiti to od objektivne analize njegovih rezultata.
Ni ja ne volim Emira Kusturicu, pa ne mogu osporiti da je sjajan režiser....
