pleniglacial je napisao/la:
ajmo ovako okrenuti....tko od danskih reprezentativaca može uopće igrati u Hr repki?!
...
za kraj.....reći da imamo prosječne igrače (osim duvnjaka) je velika glupost.
Vidi cijeli citat
Mislim da si promašio "ceo fudbal poantu" što smo htjeli reći. Osim toga, subjektivan si u ocjeni, procjeni i usporedbi individualnih karakteristika igrača.
Naime, premda bih ja volio da nije tako, Mikkel Hansen je (naravno, kad je u pravoj formi) ukupno gledajući bolji igrač od Domagoja Duvnjaka. I pritom uopće ne omalovažavam Domagoja koji je u nekim segmentima bolji (motorika i rad nogu), ali Hansen - barem po mom mišljenju - ima bolji pregled igre i fiziči je moćniji što je veliki plus u igri na postavljenu obranu kakva se obično odvija u završnicama turnira između ekipa koje su u kvaliteti izjednačene.
Isto tako, htio ti to priznati ili ne, Eggert je ubojitiji igrač od Ivana Čupića: naprosto zabija više na postavljenu igru. Za to, naravno, nije kriv samo Čupić, nego i Marko Kopljar (što spominjem već stoti put) koji ga ne hrani loptama na način na koji bi to radio neki kvalitetniji desni vanjski. A za to opet nije kriv Marko Kopljar: u ovogodišnjem rosteru nismo imali boljeg.
Ako na to sve nabrojimo Bičanića koji sasvim sigurno nije top vanjski igrač - ne smijemo si dozvoliti luksuz da broncu doživljavamo nesupjehom.
I nitko nije rekao da imamo prosječne igrače. Naprotiv. Ali nemamo niti najbolje. U najbolju ruku su "tu negdje" sa svojim konkurentima.
Ali, uvijek postoji ali. Gledajući polufinale protiv Danske, a u trenutku kad su nas derali kao ped*r erotiku, sjetio sam se utakmice košarkaške reprezentacije kontra Grčke u Litvi. Tada su nas Grci pravili budalama, a kada smo se s par dobrih obrana, trica i zakucavanja približili na nekoliko koševa razlike, Slavko Cvitković je sažeo sav jal nas navijača: "Pa tako je! Nije uopće problem izgubiti utakmicu, ali nećemo valjda ovako gubiti!?"
Pa mi smo u par navrata u drugom poluvremenu protiv Danske dolazili u situacije da puštamo na -2, a svejedno smo izgledali kao razbijena vojska. A -2 ili -3 u rukometu je ništa. Imao sam dojam cijelu utakmicu da smo se predali nakon uvodnih 6-1.
Slavko Goluža je posebna priča. Ne dvojim u njegovu volju i želju, ali valja još jednom razmisliti na temelju kojih je on to kriterija preuzeo najomiljeniji sportski kolektiv u zemlji. A rukometaši nisu najomiljeniji _samo_ zbog medalja koje osvajaju, već i zbog to što su to odreda pristojni i skromni dečki koji se znaju ponašati i u porazu i u pobjedi, što se za izbornika svakako ne bi moglo reći.