icov je napisao/la:
oKRamxII je napisao/la:
Uspoređivati juniore sa srednjom, a seniore s faksom je loš primjer, ali čak i tada, pa bio je najbolji učenik generacije u srednjoj, to mu nitko ne može oduzeti. Marginalizirati juniorske uspjehe nije u redu, ti ljudi zaslužuju priznanje (ne govorim sad samo u atletici) za bilo kakav europski, svjetski uspjeh jer bio on pionirski, juniorski, seniorski ili što već - to je uspjeh.
Vidi cijeli citat
Je to veliki uspjeh, ali prevelik je broj takvih "supertalenata" kako kod nas tako i vani da su bili vrhunski juniori, a tek prosječni ili ispodprosječni seniori (slučaj Elkasević).
Da ti objasnim: Veliki broj tih "supertalenata" se kao junior (kadet) brže fizički razvio od ostatka konkurencije, te pobjedjuje da temelju svojih fizičkih predispozicija (u vrijeme juniora) ili su ih treneri "drilali" snagom da budu jači, bolji od konkurencije, a tehnički nisu tako dobri, no eto jači su pa su bolji.
Sve do jednom; problem nastaje kada se dodje u seniore te kada ta tvoja snaga i fizička premoć jenjava, odnosno izjednačava se sa ostatkom.Dalje, iako ste po snazi tu negdje taj senior ima puno bolju tehniku od tebe i naravno time i bolje izvedbe.Ti ćeš sada probati naučiti tehniku ali sa 20 i kojom godinom prijatelju ne ide to kao do 18. godine.
Sličan primjer su djeca u dobi od 0-3 godine kad imaju najveću plastičnost mozga pa se znalo dogoditi da se dijete rodi negdje u divljini bude tamo do 6-7. godine, nije naučilo govoriti, onda dodje u grad i nikad neće moći naučiti pričati kao dijete koje se rodilo u gradu.
Dalje nastaje problem sa "glavom"; misliš si:"jebote ja sam u juniorima bio najbolji nitko mi ništa nije mogao, jeben sam, najjači sam"- E onda dodješ medju "velike dečke" i totalni debakl. Uvijek si pri dnu ili sredina, jedva prolaziš na natjecanjima i sl. Što je sasvim normalno prilikom prijelaza iz juniora u seniore. No ako si ti bio vrhunski junior tebi to sve teže i teže pada i na kraju dolazi do pucanja po šavovima.
E sad su tu u prednosti tvoji vršnjaci koji nisu bili tako dominanti i dobri, a možda su i bili bolji tehnički, no nisu se tako brzo razvili ili ih trener nije "drilao" snagom. Oni su sad počeli se jačati (stariji su pa je i normalno) isto su kao i ti pri dnu ili sredini na natjecanjima, ali njima to ne pada tako teško zato jer su se navikli tako i u juniorskom uzrastu. Znaju da neće biti med i mlijeko,da će morati trenirati još puno da bi dostigli druge itd.
Zato juniorske rezultate ne treba preuveličavati i uzimati kao garanciju daljneg uspjeha u seniorskom uzrastu, jer je puno više onih koji su kao vrhunski juniori propali nego što ih je uspjelo. Prisjetite se samo koliko smo mi imali vrhunskih juniora u svim sportovima, a da nisu ugledali svjetlo u seniorskom uzrastu. Na kraju se se samo seniorski uspjesi broje.
Vidi cijeli citat
Ovim zadnjim se ne mogu složiti, prihvaćam tezu u kojoj su seniorski uspjesi na nekom vrhu piramide što je logično i razumljivo, ali sustavno zanemarivati rezultate u mlađim uzrastima ponavljam da ne prihvaćam.
Ne može svatko biti svjetski ili europski prvak, bila to pionirska konkurencija ili seniorska konkurencija.
Što se fizikalija tiče, dobro si rekao, jasno je kako one tu igraju puno veću ulogu nego npr. u seniorskoj konkurenciji kad se to recimo "izjednači" (iako i tu naravno uvijek postoje razlike). Jasno je kako tu veliku ulogu igraju genetske predispozicije, netko ima sreće pa se rodi s talentom, netko ne. No opet, predstavljati to kao slučajeve u kojima su oni svjetski, europski juniorski prvaci praktički samo radi fizikalija nije dobro.
I ti ljudi su sigurno (nebitno koji sport) uložili puno svog truda, vremena (uz trenera, naravno), ne znam nikoga na svijetu da se ustane iz kauča i postane europski, svjetski prvak. Iz tog razloga uporno tupim i ne želim prihvaćati razmišljanje čovjeka u kojem je svjetska juniorska titula nešto bezveze i nebitno jer smo ih imali puno takvih i da se samo seniorski rezultati broje. Nismo ni svjesni što bi sve mnoge zemlje dale za "samo" te nebitne, nevažne naslove u mlađim uzrastima.
Ovaj dio koji spominješ vezan uz problem uz glavu zasigurno može biti jedan od razloga, psiha je nedvojbeno bitna stvar i poanta je na mjestu. Ja bi uz to još nadodao neadekvatne uvjete u puno sportova i činjenica da se po meni velikoj većini tih mladih talenata daje malen poticaj. Problem je što se od ovih manje popularnijih sportova teško može živjeti, osim ako nisi baš na vrhunskoj razini.
I zato zapravo shvaćam sve one koji su odustali jer na kraju svega ako si sportom ne možeš osigurati egzistenciju, logično je otići negdje drugdje gdje ćeš uspjeti.
Ne pišem baš dugačke postove u "Komentarima", ali ti si se barem potrudio napisati suvisao post s nekim tvojim argumentima pa mi nije žao.