Što se zapravo događa s tim klincima? Otkud pravo jednom 19-godišnjaku da bez obzira na količinu talenta kojeg posjeduje (a Tičinović ga uistinu posjeduje), misli da može tražiti garancije kakve ne bi prošle ni puno većim frajerima? 

Možda upravo to što 99% novinskih članaka i forumaških napisa u Lijepoj Našoj ide upravo suprotnim smjerom: pišu o "mladim igračima koji nemaju rešpekt" o "nesposobnim trenerima koji neznaju izbrusiti jedan dragulj kakav je Kramarić/Tomasov/Tičinović/Tomečak....", o "pomlađivanju momčadi kao jedinom rješenju", o "Dinamu/Hajduku koji su bili najbolji samo kada su se orijentirali na svoju mladost jer oni dišu za taj klub, izgaraju za njega....", o "strancima/dotepencima kao zlu."

Vrijeme nogometnih romantičara je daleko iza nas, floskule o "ljubavi prema dresu i klubu" sve više ostaju baš to - floskule. 

Cijelo hrvatsko društvo se bazira na floskulama, od politike,  gospodarstva, tako i u športu.

Stjepan Mesić je primjerice dva puta plebiscitarno biran za predsjednika države da bi 10 godina potrošio na forsiranje floskula koje su imale velikog odjeka i umedijima i među biračima, ali zapravo samo izuzetno loše i negativne učinke. Naime floskule i služe tome da daju pojednostavljena objašnjenja i nude prekonoćna rješenja (kojima onda uvijek nekakve "sile zla" stoje na putu).

Zgodan primjer hrvatskih političkih floskula je recimo "Europa bez granica" u čije ime se potenciraju svi mogući ustupci Sloveniji (a danas sutra vjerojatno i Srbiji), a da se pri tom ne objašnjava zbog čega je Sloveniji onda toliko stalo do definitivnog utanačivanja granice. No kako Hrvatska "nema alternative do li EU-a" ovakav upit ne može naići na širi medijski odjek.

Gospodarstvo obožava floskule o "visokim poreznim opterećenjima" koja tlače hrvatske radnike (koji onda vjreruju kako bi kresanje tih poreza išlo njima u džep u vidu povećavanja plaće). No, ne objašnjava se da ta porezna opterećenja (nevezana za PDV ili prireze) zapravo idu u svrhu održavanja socijalne države: dostupnosti besplatne zdravstvene zaštite, mirovinskih fondova ili besplatnog obrazovanja. Upravo spomenuto obrazovanje je pokazatelj floskula jer ono u suštini nije besplatno. Naime  i osnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje svi plaćamo porezima, a ne direktno, čak i oni koji nemaju djecu koja bi koristila spomenute blagodati besplatnog obrazovanja, tako da su studentske parole u suštini: floskule.

Spomenuta prava su očito ili krivo distribuirana ili neodrživa u ovakvom obliku, no zbog bacanja floskula, rezultat će biti ili pretvaranje Hrvatske u Divlji Zapad neoliberalnog kapitalizma  ili srljanje u bankrot putem nespremnosti na temeljito restrukturiranje, a time i neke bolne rezove, upravo zbog floskula kojima se lakše povoditi jer daju objašnjenja kojima se krivnja isključivo prebacuje na druge.

Mada će mi i dosada napisano donijeti brojne minuse, za šport ne mogu ne spomenuti primjer Velimira Zajeca koji je dosada u svojoj karijeri i bio isključivo prodavač floskula. Njegov program bi se bazirao na "napadačkoj i lepršavoj igri, temeljenoj na mladim, domaćim dečkima koji znaju kaj je Dinamo." Mada spomenuto zvuči i više nego primamljivo, poanta je u tome da ne daje objašnjenja kako će se to konkrento porvesti.

Objašnjenje da je npr. Tomečak bolji od npr. Sammira samo zbog toga što on "zna kaj je Dinamo" (a onda sam tom logikom kao rođeni Zagrepčanin i dinamovac i ja) je ne samo prazno, nego i rasističko. Tomečak može biti bolji po ovom ili onom, ali konkretnom elementu nogometne igre koji je adekvatno argumentiran, a taj argument ne može i ne smije biti adresa rođenja.

No, ovakvo objašnjenje nije u Zagrebu karakteristično samo za šport. Ovdje se dotepenci optužuju da su "uprljali naš grad jer ne znaju cijeniti njegovu kulturu", "sve ih treba van" i sl., a pri tom se stvara krajnje nazadan sustav mjerenja tko je pravi Zagrepčanac po načelu "Blut und Boden" mjereći porijeklo predaka nekoliko generaicja unatrag. U isto to vrijeme, kad je dobra prigoda taj isti Zagreb "kaj je uprljan dotepencima i njihovim barbarizmom" se diči kao "grad milijun srdaca" i sl. Ili športskim riječnikom rečeno Ćorluka ili Lovren su kad zabiju gol "naši dečeci", a kad nešto zaribaju "bosančerosi koji nemaju pojma kaj je Dinamo".

Da se razumijemo nije Zagreb jedina takva sredina u svijetu (a kamo li u Hrvatskoj gdje prema tom Zagrebu vladaju floskule po kojima svi mi u Zagrebu samo kupimo harač po okolici i od toga živimo), no u svjetlu nedovoljno učvršćene demokracije i razvijene društvene svijesti (homoseksualce je strogo zabranjeno mrziti, ali Hrvate bh porijekla je dopušteno, čak i preporučeno) takav mentalitet daje rezultate kakve daje: mlade i bahate igrače koji misle da su bolji već samim mjestom rođenja ili činjenicom da već treniraju u spomenutom klubu. I nisu im to utuvili pohlepni menadžeri ili preambiciozni roditelji, to im se utuvljuje već ovim društvom koje ima preširoku lepezu podjela na "naše" koji su suho zlato i "one druge" koji su čisto blato.

(A o Dinamu i nogometu bi se mogla napisati knjiga floskula koje vladaju u Hrvatskoj, no i ovako sam preveć odužio).