Još jedan odličan članak Jurišića, koji tjera na razmišljanje i postavlja brojna pitanja. Jurišić je samo prenio ono što se priča po kafićima i po sportskim kuloarima.
Kada se priča o tzv. umjetnim klubovima trebalo bi postaviti neke kriterije. Npr. razlozi i način osnutka kluba, povijest i sadašnjost kluba, navijači, financije itd. itd.

Odmah ću reći da sam navijač/simpatizer Hajduka od kada znam za sebe. Hajduku me je privukla njegova slavna povijest, temperament navijača i podneblje Dalmacije. Rođen sam u 80-ima i prva sjećanja o Hajduku vode me u devedeste, kada je klub igrao Ligu prvaka. U tim godinama je i zametak današnje Hajdukove kalvarije, i kriminalnog isisavanja novca iz kluba.

U 90-ima (a i kasnije) je politika tj. HDZ, upravljala sa naša dva najveća kluba - Hajdukom i Dinamom. Svima je poznata Tuđmanova privrženost plavoj boji. Iz tih godina razvila se moja odioznost (ne mržnja, jer je ta riječ preteška i jer me nisu odgajali da mrzim ikoga) prema Dinamu, koja se sa godinama sve više pojačavala. Najprije su 90-ih sve firme koje su htjele poslovati sa državom morale dio sredstava donirati tadašnjoj Croatiji, a kada ni to nije bilo dosta za osvajanje trofeja u akciju su se uključile i tajne službe. Croatija postaje takoreći režimski klub. Kasnije se borbom BBB klubu vraća ime, ali metode rada se ne mijenjaju.

Dinamo i danas veliki dio svoga proračuna dobiva iz gradskih dotacija i time postaje nelojalna konkurencija. Zagreb je zbog svoga centralističkog statusa najbogatiji grad u državi. Porezi su nepravedno raspodijeljeni tako da je jedino Zagreb u mogućnosti iz proračuna financirati svoje klubove, čime su oni u startu privilegirani.

Sve ovo pišem kako bi rekao da je Dinamo je za mene primjer umjetnog kluba.